PSIHOONKOLOGIJA - Marta Benko, psihologinja

Share

Marta BenkoU nastavku donosimo razgovor PSIHOportala s kolegicom psihologinjom Martom Benkom koja iznosi svoje dojmove s prve "awake" operacije tumora na mozgu u Hrvatskoj, te možete saznati čime se bavi psihoonkologija.

Poštovana kolegice Benko, nedavno je u KBC „Sestre milosrdnice“ pod vodstvom prof.dr.sc. Rotima učinjena prva awake craniotomija u RH. Osnovan je multidisciplinarni tim u sastavu neuro-kirurzi, neurolog, anesteziolog, klinički psiholog te medicinske sestre/tehničari.

 1. Kako je došlo do toga da specijalist kliničke psihologije sudjeluje u ovoj operaciji i je li takva praksa uobičajena u svijetu?

 

Zahvaljujem se prof.dr.sc. Rotimu na pozivu da postanem član ovog vrhunskog multidisciplinarnog tima. Čast je i veliko zadovoljstvo raditi u ovakvom timu!. U svim smjernicama za awake craniotomije stoji da je klinički psiholog (konkretnije neuro-psiholog) član tima. To je zlatni standard. Time se, vjerujem, vodio i prof.dr.sc. Rotim.

Moj posao je neuro-psihologijska dijagnostička obrada pre-, intra- i post-operativno. Također, prije operaciji radim na pripremi pacijenta za zahvat te dajem procjenu da li je pacijent psihološki sposoban idi na operaciju i izdržati do kraja. Štoviše, prije same operacije kada smo ved svi bili u sali i pripremali pacijenta prof.dr.sc. Rotim ponovno mi je postavio ovo pitanje. Posebno je interesantna intraoperativna neuro-psihologijska procjena funkcija te mapiranje mozga. Tu klinički neuro-psiholog usko surađuje s neurologom i neuro-kirurgom. Ukoliko dođe do ispada funkcije, klinički neuro-psiholog može zaustaviti cijelu operaciju. O tome je govorio i prof.dr.sc. Rotim nedavno u novinama. Također, tijekom operacije iznimno važnom pokazao se odnos psiholog-pacijent te važnost dobre pripreme.

Neurologinja dr.sc. Zmajevid Schoenwald tijekom cijele operacije pratila je pacijenta putem EEG-a. Nakon operacije izvijestila nas je kako se pacijent na zvuk mojeg glasa i kada bi me pogledao odmah umirivao. Štoviše, kada se jače uznemirio (što je bilo vrlo rizično zbog mogudeg grand-mal napada obzirom da se radi o pacijentu s epilepsijom od djetinjstva) na moje induciranje vođene imaginacije (putem koje je i pripremam za operaciju) pacijent je odmah „uskočio“ u alpha-ritam. Tako sam i zaradila nadimak „kraljica alpha-ritma“. Tijekom cijele operacije pacijenta sam držala za ruku. A da bi dodatno stvorili što opušteniji ugođaj pustili smo tihu glazbu, konkretnije Gibonnija.

 

2. Kakvi su vaši dojmovi kao psihologinje nakon što je sve prošlo u najboljem redu?

Kada sam vidjela sliku našeg pacijenta kako se veselo smije u novinama nakon operacije gotovo sam zaplakala od srede (naime nakon operacije sam otišla na godišnji odmor pa nisam bila u mogudnosti obilaziti pacijenta što bih svakako učinila da sam u Zagrebu). Fascinantno iskustvo. Fantastičan tim. Kao što sam rekla, čast mi je i zadovoljstvo biti dio tima prof.dr.sc. Rotima. Naravno, sada razmišljam što se može unaprijediti, kako da budem još bolja, što i kako du raditi s pacijentima koji de imati operacije na dijelu mozga koji uključuje govorno-jezične funkcije, limbički sustav i sl.

 

3. Molimo da pojasnite posjetiteljima PSIHOportala, što je psihoonkologija?

 

Psiho-onkologija je interdisciplinarna grana koja spava psihologiju i onkologiju a bavi se psihološkim i psiho-socijalnim aspektima maligne bolesti. Kada se u obitelji dogodi maligna bolest to nije samo problem oboljele osobe nego to utječe na cijelu obitelj. Rad prvog hrvatskog Pedijatrijskog psiho-onkološkog centra u sklopu Zavoda za dječju onkologiju i hematologiju Klinike za dječje bolesti Zagreb usmjeren je na oboljelu djecu i njihove obitelji (roditelje, bradu i sestre, bake i djedove). Pedijatrijski psiho-onkolozi bave se individualnim i obiteljskim resursima tijekom krize koju izaziva dijagnoza maligne bolesti, terapija te u nekim slučajevima umiranje, smrt i žalovanje za djetetom. Izgrađuje se suportivan odnos sukladno fizičkim, psihološkim i socijalnim karakteristikama oboljelog djeteta i njegove socijalne okoline uzimajudi u obzir individualne razlike u suočavanju i adaptaciji. Važno je naglasiti da radimo s akutno oboljelom djecom (novooboljeli i recidivi) i izliječenom djecom te njihovim obiteljima.

Kod izliječene djece radi se o dugotrajnom pradenju zbog mogudeg razvoja kasnih neuropsihologijskih posljedica liječenja. Napomenula bih da pedijatrijski psiho-onkolozi rade s još jednom skupinom a to je medicinsko osoblje. Vizija PPO centra kojeg vodim jest pružiti vrhunsku psiho-onkološku i neuropsihologijsku skrb za djecu oboljelu od malignih bolesti i njihove obitelji kroz multidisciplinarni timski rad kojim se poboljšava kvaliteta života oboljele djece i njihovih obitelji, ostvaruje podrška, savjetovanje i terapija, omoguduje suvremena neuropsihologijska re/habilitacija te pruža nada u bududnost. Misija našeg rada svodi se na 3 riječi: predanost, povezanost i povjerenje. Velika hvala mojoj šefici, voditeljici Zavoda za dječju onkologiju i hematologiju KDBZ prof.dr.sc. Jasminki Stepan Giljevid koja nam svesrdno pomaže u razvoju PPO centra.

 

2. Tko se bavi psihoonkologijom?

 

Psiho-onkologijom bave se klinički i zdravstveni psiholozi. Po potrebi uključuju se stručnjaci drugih profila: psihijatri, fizioterapeuti, rehabilitatori,, logopedi, nutricionisti, radni terapeuti i sl. Kod nas u PPO centru ja kao specijalistica kliničke psihologije voditelj sam psiho-onkološkog tima koji trenutno uključuje 2 psihologa, fizioterapeuta i radnog terapeuta. Dozvolu za zapošljavanje imamo i za rehabilitatora i logopeda.

 

3. Postoji li veza između onkoloških bolesti i primjerice stresa ili drugih psihičkih poteškoda ili psihičkih bolesti?

 

Stres uzrokuje promjenu i slabiji rad imunološkog sustava. Ključnu ulogu imaju NK stanice (natural killers stanice) koje se bave „proučavanjem“ i ubijanjem tumorskih stanica. Dokazano je da stres smanjuje sposobnost reagiranja NK stanica na citokine koji su potrebni za djelotvorno uništavanje tumorskih i virusom inficiranih stanica. Također, stresom uzrokovane imunološke promjene utječu na rast tumora te nastanak i širenje metastaza. Pojednostavljeno rečeno, ako osoba ne razumije i ne prihvada svoju bolest, ako nema dovoljnu socijalnu podršku obitelji i prijatelja te ako se osjeda umorno i depresivno NK stanice nede dobro raditi svoj posao. Psihički stres utječe na još 2 važna procesa u nastanku tumora: popravljanje oštedene DNA i promjene u apoptozi. U svakom slučaju, stres, rad imunološkog sustava i psihološke teškode/bolesti su povezani. Psiho-onkološka i zdravstvena edukacija, poboljšavanje tehnika suočavanja sa stresom, bihevioralne tehnike, tehnike opuštanja, povedanje socijalnih kontakata te proširivanje socijalne mreže i podrške vode do poboljšanja imunokompetencije kod ljudi koji boluju od tumora.

 

4. U kojim segmentima psiholog može dati doprinos boljoj prilagodbi bolesnika na onkološku bolest?

 

Psihološka prilagodba bolesnika odvija se kroz 3 faze: akutna faza tijekom postavljanja dijagnoze, kronična faza tijekom liječenja i nakon terapije. Jasno, klinički psiholog ima svoju jasnu ulogu kroz sve 3 faze. Možda de vas iznenaditi kada vam kažem da je često najteža upravo treda faza tj. reintegracija u socijalnu okolinu, reintegracija u školu i na posao te opdenito vradanje u „stare“ uloge. Jer za te ljude, za te obitelji sve se promijenilo a strah od povrata bolesti iznimno je velik. No vratimo se pitanju. Opdenito, govorimo o 3 faktora psihološke prilagodbe na bolest: faktori bolesti, ličnosti te socijalni i kulturalni faktori. Faktori bolesti kao što su lokalizacija, vrsta i stadij bolesti, mogudnost izliječenja, potencijal za re/habilitaciju uvelike su uvjetovani samom bolešdu. Psiholog radi na psiho-onkološkoj i zdravstvenoj edukaciji, facilitaciji komunikacije između bolesnika i njegove obitelji s medicinskim timom te opdenito pruža podršku i mogudnost sigurne emocionalne ventilacije.

Što se tiče faktora ličnosti/temperamenta valja nam napraviti dobru dijagnostiku iz koje proizlaze adekvatne tehnike i tretmani. Klinički psiholog u najvedoj mjeri radi na izgradnji/poboljšanju tehnika suočavanja sa stresom i ovladavanju anksioznošdu. Također, puno se radi na socijalizaciji bolesne djece te njihovih roditelja. izuzetno je važno da se razviju adekvatne socijalne mreže podrške. Socijalni i kulturalni faktori psihološke prilagodbe važni su zbog stavova o bolesti od strane važnih osoba i zajednice. U tom smislu upravo prijavljujemo jedan projekt na natječaj E.U.

 

5. Pretpostavljam da su psiholozi uključeni i u rad s obiteljima onkoloških bolesnika?

 

 

Maligna bolest nikada se ne dogodi jednoj osobi, ona se dogodi čitavoj obitelji. Vrlo često roditeljima kažem kako smo svi mi karike jednog lanca. Ako pukne jedna karika, puca i cijeli lanac koji ne može napraviti ono zbog čega je tu. Svatko od nas – bolesno dijete, njegovi roditelji, onkolozi, psiho-onkolozi, medicinske sestre/tehničari, učiteljice, radni terapeuti i svi drugi uključeni u liječenje i zbrinjavanje bolesnog djeteta i obitelji – ima svoju ulogu koju treba odraditi. Ako netko ne odradi svoj posao, lanac nam ne drži. Jasno, psiho-onkološki tim tu je da pomogne bolesnom djetetu i roditeljima da odrade posao koji je na njima. Prošle zime imali smo grupu podrške za roditelje koju sam vodila. To je iskustvo koje mi je uvelike obogatilo život. Ove jeseni formirat demo novu grupu podrške te na traženje članica „stare grupe“ nastaviti s radom. Rad s bradom i sestrama oboljele djece za sada je individualan iako bismo željeli formirati posebnu grupu podrške i za ovu skupinu.

 

 

6. Koje predispozicije bi trebala imati osoba koja je uključena u rad s onkološkim bolesnicima?

 

Odgovorit du vam iz svog iskustva u radu s pedijatrijskim hemato-onkološkim pacijentima i iz iskustva vođenja PPO centra. Prije svega mora se raditi o emocionalno toploj, zreloj i stabilnoj osobi sa sposobnošdu autentične empatije te sa širokim znanjem i iskustvom u kliničkom radu s djecom i obiteljima. Nažalost, na teži način saznali smo koliko je važno da osoba ima ono što najbolje mogu opisati kao osjedaj za rad s djecom i adolescentima te sklonost timskom radu. To je nešto što se ne može naučiti i autentično izvire iz osobe. Obzirom da se radi o vrlo zahtjevnom i složenom poslu psiho-onkolog mora biti osoba sa završenom specijalizacijom iz kliničke psihologije. Uz to bitna je edukacija iz bihevioralno-kognitivne terapije te neke ekspresivne terapije kao što je psiho-terapija igrom ili umjetnošću.

 

Često me pitaju kako uspijevam ved 5 godina raditi svoj posao. Po prirodi sam optimistična osoba i vjerujem da je to moj zaštitni faktor. Također, iznimno važno je adekvatno postaviti granice te konstantno raditi na sebi (profesionalno i privatno). Ovaj posao zahtjeva fleksibilnost i strpljivost te veliku psihološku snagu.

 

7. U kojoj mjeri zdravstveni sustav podupire uključivanje psihologa u tretman onkoloških bolesnika?

 

Pedijatrijska psiho-onkologija u daleko je boljoj poziciji od adultne. Godine 2007. od strane Vlade RH usvojen je Program psiho-socijalne pomoći na dječjim onkološkim odjelima. To je dalo platformu za zapošljavanje psihologa i radnog terapeuta u 4 regionalne bolnice koje imaju odjele/zavode dječje hemato-onkologije: Klinike za dječje bolesti Zagreb te KBC Rijeka, Split i Osijek.

 

Godine 2010. napisala sam Program razvoja pedijatrijske psiho-onkologije koji je također prihvaden i pomodu kojeg je nastao prvi hrvatski Pedijatrijski psiho-onkološki centar. Financijski nam od 2010. godine pomaže Zaklada „Hrvatska za djecu“. Dodatno smo zaposlili još jednog psihologa i fizioterapeuta, a u planu nam je i zapošljavanje rehabilitatora i logopeda na pola radnog vremena (za što imamo i suglasnost). Jako sam sretna jer mi u KDBZ imamo veliku podršku i razumijevanje Ministarstva zdravlja i Zaklade „Hrvatska za djecu“. Velika hvala svim ljudima koji su nam pomogli i koji nam i nadalje pomažu da se adekvatno zbrinu ova teško bolesna djeca i njihove obitelji.

 

 

8. U kojoj mjeri je psihoonkologija razvijena u Hrvatskoj u odnosu na zemlje u okruženju i zemlje EU?

 

Veliki je disparitet između pedijatrijske i adultne psiho-onkologije. Pedijatrijska psiho-onkologija ima odličan tempo razvoja. Imamo regionalne centre kojima PPO centar KDBZ pomaže u razvoju. Imamo zaposlene stručnjake koji se bave puno radno vrijeme isključivo psiho-onkologijom što je osnovni preduvjet razvoja ove interdisciplinarne grane. Osobno se od početka rada u psiho-onkologiji ciljano educiram u inozemstvu te sudjelujem na najvažnijim međunarodnim konferencijama i kongresima. Poznajem vodede svjetske stručnjake s kojima u suradnji razvijam ovo područje za RH. Stoga je tempo razvoja pedijatrijske psiho-onkologije odličan. Puno je napravljeno. Imamo jasan put kojim idemo. Jasno, imamo još mnogo posla ali imamo jasnu viziju, misiju, mrežu stručnjaka zaposlenih u zdravstvu te suradnju sa svjetski priznatim autoritetima na ovom području. Jasno, još nismo dostigli puni potencijal razvoja pedijatrijske psiho-onkologije kao što je npr. u skandinavskim zemljama ili Velikoj Britaniji. Valja imati na umu velike ekonomske razlike između spomenutih zemalja i nas.

U okvirima naših mogućnosti napravljeno je trenutno maksimalno moguće. Imam još jako puno planova. U odnosu na zemlje u regiji (s iznimkom Slovenije) mi smo daleko odmakli. Međutim, postoji jaka inicijativa i motivacija da se pedijatrijski psiho-onkolozi povežu i na razini zemalja bivše Jugoslavije. To bi me jako veselilo. Nažalost, ništa od ovoga ne mogu reći za adultnu psiho-onkologiju.

 

Iskoristila bih ovu priliku i zamolila kolege psihologe koji se bave psiho-onkologijom (pedijatrijskom i adultnom) da mi se jave. Cilj mi je osnovati Sekciju za psiho-onkologiju pri HPD-u kako bismo se povezali, pospješili razvoj ove grane psihologije, omogudili usko stručne edukacije, intervizijske sastanke te izrade nužnih strategija, hodograma, protokola i dr. Sve bi se odvijalo putem Skypa kako bi kolege iz svih područja RH mogle sudjelovati. Preduvjet jest da ste psiholog i da se barem dio radnog vremena bavite psiho-onkologijom.

 

9. Nedavno je održan važan stručni skup na kojem ste sudjelovali na temu psihoonkologije, a na predstojedoj Godišnjoj konferenciji psihologa vodite i simpozij na temu psihoonkologije. Molimo da ukratko upoznate posjetitelje PSIHOportala, o čemu se radi?

 

U Osijeku je od 9.-11. svibnja 2013. godine održan 2. Hrvatski kongres psiho-onkologije s međunarodnim sudjelovanjem. Spomenuti multidisciplinarni kongres okupio je sedamdesetak sudionika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srbije. Ukupno je održano 27 predavanja te okrugli stol na temu stanja i potreba u pedijatrijskoj hemato-onkologiji. PPO centar KDBZ (sa suradnicima) sudjelovao je s ukupno 8 predavanja uz moderiranje okruglog stola. Obzirom da je psiho-onkologija dominantno područje kliničke i zdravstvene psihologije u okviru 21. Godišnje konferencije psihologa u Zagrebu održat de se prvi hrvatski simpozij iz psiho-onkologije. Ved sada imamo potvrđenih 6 izlaganja. Pozivam sve zainteresirane kolege da mi se jave. Što više kvalitetnih radova, time bolje. Zanimljivo de biti vidjeti čime se ljudi bave i što istražuju na ovom području. Kao što sam ranije spomenula cilj mi je da se mi psiho-onkolozi povežemo i da se osnuje Sekcija za psiho-onkologiju u sklopu HPD-a ali i opdenito da se ojača zdravstvena psihologija u RH.

 

 

10. Što je Vas osobno motiviralo da se bavite područjem psihoonkologije i kakve imate planove za bududnost u području psihoonkologije?

 

Tijekom studija psihologije, s 21. godinom života, dijagnosticiran mi je bilateralni tumor dojke koji se na kraju i na sredu pokazao kao benigni. Jako dobro znam kako takva dijagnoza utječe na oboljelu osobu, cijelu obitelj i život. U jednom trenutku živite savršenim životom a u drugom se to sve ruši. Vama i vašoj obitelji. Znam što znači imati mač nad glavom, znam kako je to kad vam liječnik kaže da morate hitno na operaciju, znam što znači slušati dok vam govori da dete možda morati na kemoterapiju i zračenje te nabraja sve mogude nus-pojave i rizike liječenja, znam što znači suočiti se i nositi s ožiljcima na dijelu tijela koji je simbol ženstvenosti, vidjela sam plimni val očaja i straha u očima svojih roditelja i obitelji. Svaki stresni životni događaj prilika je za rast i razvoj. Znam što je meni tada pomoglo i koliko je važno dobro se suočiti sa svime. također, bilo je vrlo važno dobro proraditi osobno iskustvo kako bih se profesionalno mogla baviti ljudima koji boluju od malignih bolesti. Vjerujem da se o tome mora razgovarati, da se maligna bolest mora destigmatizirati i da se adekvatna i pravodobna multidisciplinarna pomod mora pružiti oboljelima i njihovim obiteljima. Obzirom da sam od početak karijere pedijatrijski psiholog jasno je zašto sam se odlučila za pedijatrijsku psiho-onkologiju. Ovo za mene nije posao nego poziv. Iako je jako stresno, znam da sam na pravom mjestu i da radim prave stvari u pravo vrijeme. Za taj pomak u kvaliteti zdravstvene skrbi za teško bolesnu djecu i njihove obitelji tijekom zadnje 20. Godišnje konferencije psihologa u listopadu 2012. nagrađena sam društvenim priznanjem Marulid: Fiat Psychologia za područje primijenjene psihologije. Hvala svim kolegama koji vide i prepoznaju vrijednost mog rada. Na razini RH, moj ciljevi su praktično pomodi u osnivanju, strukturiranju i razvoju regionalnih pedijatrijskih psiho-onkoloških centara (Split, Rijeka i Osijek), povezati pedijatrijske psiho-onkologe na području bivše Jugoslavije, prevesti, prilagoditi i otisnuti screening instrumente za koje sam dobila dozvolu autora (PAT2.0 i DT-P), osnovati Sekciju za psiho-onkologiju pri HPD-u te uvesti kolegij Psiho-onkologija na fakultete. Za sada predajem na određenim kolegijima o psiho-onkologiji i palijativnoj skrbi pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Hrvatskim studijima i Zdravstvenom veleučilištu te u sklopu poslijediplomskih tečajeva Medicinskog fakulteta. Što se tiče PPO centra KDBZ cilj nam je postati samostalna multidisciplinarna klinička jedinica s 2 ustrojbene cjeline: 1. Savjetovanje, podrška, terapija i 2. Neuropsihologijska dijagnostika i re/habilitacija.

 

11. I na kraju, ukoliko netko od kolega psihologa želi pomagati onkološkim bolesnicima kao psiholog - volonter, kome se može obratiti?

 

U Klinici za dječje bolesti Zagreb mogu se obratiti meni. PPO centar ved sada ima 8 stalnih volonterki studentica psihologije od kojih gotovo sve rade na projektu „Ispričat du ti priču“ koji traje jednom tjedno ved duže od godine dana. Kada se osnuje Sekcija za psiho-onkologiju modi demo usmjeravati volontere i studente na razini cijele RH. Osobno sam na praksi imala studente i sa studija iz Osijeka. Trenutno dogovaramo studentsku praksu studentici sa studija iz Zadra. Interes kolega za ovo područje je velik.

 

PSIHOportal/ ZŠ

 

Share

Dodatne informacije