Školski neuspjeh i ovisničko ponašanje - dr.sc. Mladen Mavar

Share

Donosimo razgovor s dr. sc. Mladenom  Mavarom, spec. kliničke psihologije povodom objavljivanja knjige "Školski neuspjeh i ovisničko ponašanje".

Molimo za početak da nam kažete kako je tekla Vaša profesionalna karijera nakon završetka studija psihologije do imenovanja na mjesto ravnatelja Psihijatrijske bolnice na Ugljanu?

Diplomirao sam 1984. god. na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zadru („Komparacija rezultata mlađih alkoholičara u kliničkom tretmanu i nealkoholičara u Lurijinom testu pamćenja”). U Psihijatrijskoj bolnici Ugljan radim od listopada 1984. god. do danas. U toj ustanovi sam odradio pripravnički staž, potom radio na mjestu psihologa te kao voditelj Odsjeka psihologije. Tijekom 1988. god. upisao sam poslijediplomskom studiju na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a 1991. god. sam obranio magistarski rad „Ispitivanje razine depresije i anksioznosti kod alkoholičara i nealkoholičara u funkciji kompleksnog liječenja” te stekao zvanje specijaliste kliničke psihologije. Tijekom 2005. godine imenovan sam za voditelja Odjela  znanstveno-istraživačkog rada. U ožujku 2011. god. sam na Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu obranio doktorski rad pod naslovom „Uloga školskog neuspjeha kao prediktora ovisničkog ponašanja”. Od lipnja 2011. god. sam ravnatelj Psihijatrijske bolnice Ugljan. Kako sam od samog početaka mog profesionalnog funkcioniranja bio prilično usmjeren prema problemima ovisnosti, to sam završio nekoliko edukacija vezane za rad s ovisničkom populacijom, te od 1986. god. radim u Klubu liječenih alkoholičara Zadar. Tu sam kao terapeut i danas angažiran. Od samog početka Domovinskog rata uključen sam u rad s braniteljima, prognanicima i izbjeglicima. Kad se 1995. god. formirao Centar za psihosocijalnu pomoć braniteljima i njihovim obiteljima, tada pri Vladinom Uredu za branitelje, a danas pri Ministrastvu branitelja, uključen sam u rad tog Centra, a niz godina bio sam i voditelj istog. Od 1992. god. sam vanjski suradnik Odjela za psihohologiju, Sveučilišta u Zadru, a kasnije i Odjelu za pedagogiju, te vodim kolegij Socijalna patologija i Forenzična psihologija. Posljednje dvije godine angažiran sam i u Osijeku na Medicinskom fakultetu – studiju sestrinstva.  

Prije nekoliko dana održana je promocija Vaše knjige, molimo da nam ukratko kažete o kakvoj knjizi se radi i kakve dojmove nosite s promocije.

psihoportalKnjiga je nastala iz moje doktorske disertacije. Pripremajući je koristio sam svoja iskustva stečena u radu s ovisnicima, znanstvene spoznaje niza svojih istraživanja i istraživanja drugih autora čija sam iskustva i rezultate citirao, a sve u cilju izrade svojevrsnog priručnika koji bi mogao pomoći u radu svima onima koji su dio ove problematike. Promocija je održana na Filozofskom fakultetu uz potporu i podršku svih mojih kolega i suradnika, pogotovo kolega psihologa i pedagoga čije su reakcije na knjigu više nego pozitivne i na čemu im se i ovim putem toplo zahvaljujem, posebice prof. dr. sc. Vlatku Previšiću i prof. dr. sc. Ani Prorokovic, kao recenzentima knjige, ali i našem kolegi, prof. dr. sc. Kruni Matešiću koji me je čitavo vrijeme do izlaska knjige poticao i motivirao da se ista objavi.

 

Kakva je poveznica između uspjeha/neuspjeha u školi i ovisničkog ponašanja?

To je malo kompleksno pitanje i postoji cijelo poglavlje u mojoj knjizi na tu temu. Ukratko bi se moglo reći da su rezultati mog istraživanja pokazali da adolescenti koji sebe percipiraju neuspješnim u odnosu na uspješne imaju naglašenije probleme u školi, niže samopoštovanje i nižu procjenu školske samoefikasnosti, skloniji su konzumaciji sredstava ovisnosti te učestalije i značajnije izražavaju probleme vezane uz njihovu uporabu. Nadalje, lošiji školski uspjeh, uz školske probleme se pokazao najbolji prediktor sklonosti problemima i postojanju problema sa sredstvima ovisnosti, a uz njega su se značajnim pokazali spol i dob te neučinkoviti načini suočavanja sa stresom.

Kako ocjenjujete napore u Hrvatskoj u cilju prevencije ovisničkog ponašanja i mogućnostipružanja pomoći onima koji već imaju problem ovisničkog ponašanja?

Treba najprije naglasiti kako je prevencija prvi i jedini stvarno učinkovit čimbenik u suzbijanju i kontroliranju konzumacije sredstava ovisnosti. Rezultati istraživanja koje sam proveo za doktorsku disertaciju na uzorku od 1499 srednjoškolaca pokazali su npr. da 27, 95 % svakodnevno puši cigarete,  2,91 % svakodnevno pije alkohol, a jednom ili više puta mjesečno čak 28,79% učenika. Marihuanu je probalo jednom u životu 8,59%, to je 133 učenika, dok ih 45 tj, 2,91% konzumira jednom ili više puta mjesečno, a ostale droge je probalo njih 40 ili 2,58%. Sve su to doista alarmantni rezultati radi kojih se opravdano pitati, radimo li sve u našoj mogućnosti u cilju prevencije ovisničkog ponašanja i pomažemo li dostatno mladima, pogotovo aktivnostima koje bi trebale prethoditi samom susretu sa sredstvima ovisnosti te da li imamo prostora za kvalitetnu organizaciju slobodnog vremena (npr. centri za mlade). Oni koji već imaju problema s ovisnošću upućuju se na hospitalna liječenja, u terapijske zajednice (komune) i centre za izvanbolničko liječenje ovisnika.

 

Kakve mjere, konkretno, bi ste Vi predložili u pogledu prevencije ovisničkog ponašanja kod mladih?

Poznato je da bi svaki program namijenjen prevenciji rizičnih ponašanja trebao imati tri osnovna cilja: smanjiti motivaciju za eksperimentiranje sredstvima ovisnosti, povećati osobnu kompetentnost te uvježbati aktivno odupiranje vršnjačkom pritisku. Podizanje razine samopoštovanja kod djece i adolescenata jedan je od primarnih zadataka u odgoju pa i u svakom obliku prevencije. Djecu i mlade potrebno je učiti optimizmu, prihvaćanju sebe, da se ne uspoređuju s drugima, da se adekvatno nose sa svojim neuspjesima, da bez straha iznose svoje mišljenje te kako reći ne pritisku vršnjaka i dr. U mojoj knjizi sam na kraju u završnim komentarima i sugestijama pokušao ukratko dati makar smjernice i konkretne sugestije vezano uz prevenciju ovisničkog ponašanja kod mladih. Kao predsjednik Povjerenstva za suzbijanje zlouporabu opojnih droga Zadarske županije inicirao sam uvođenje američkog preventivnog programa Trening životnih vještina kojeg su u Zavodu za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije prilagodili za našu populaciju i koji se već četvrtu godinu provodi u svim osnovnim školama Zadarske županije i to u šesti i sedmim razredima. Slično bi trebalo raditi i sa srednjoškolcima, ali i studentskom populacijom koja također zna biti rizična i kod koje se znaju tek tada prvi puta evidentirati sklonosti prema, kako lakim, tako i težim sredstvima ovisnosti. Uz to društvo mora osigurati i različite sadržaje gdje bi mladi kvalitetno i korisno organizirali svoje slobodno vrijeme.

Imate bogato iskustvo u radu s braniteljima, kako ocjenjujete stanje braniteljske populacije u pogledu problema ovisnosti?

Problem braniteljske populacije vezan uz ovisnost sigurno postoji. On je izražen kod dijela branitelja koji su iz različitih razloga umirovljeni, kojima je npr. ograničeno kretanje, smanjena radna sposobnost i sl. U takvim uvjetima više nisu bili sposobni radno funkcionirati te kao umirovljenici imaju problem s viškom slobodnog vremena. Naime, svoje vrijeme ne organiziraju na adekvatan način i velik dio dana provedu s prijateljima u nekakvom kafiću ili sličnim prostorima gdje se alkohol konzumira i gdje je to sasvim normalno i očekivajući obrazac ponašanja. Dio, ja bih procijenio, ipak jedan manji postotak branitelja je na težim drogama koji su ista počeli konzumirati još tijekom ratnog razdoblja. Isti su tada predstavljali „psihološki štap“ na koji su se oni oslanjali u, za njih, stresnim i nepodnošljivom situacijama. Dobar dio je u tretmanu, bilo u terapijskim zajednicama, bilo na metadonskom programu ili u kontaktu s psihijatrima u zavodima za javno zdravstvo. 

 

 

U ustanovi na čijem ste čelu, koliko je ukupno zaposleno psihologa i kojom vrstom posla se bave?

Psihijatrijska bolnica Ugljan je prva zdravstvena ustanova koja je u organizacijskoj shemi ima samostalnu psihologijsku jedinicu (Odsjek za psihologiju). Trenutačno je zaposleno četiri psihologa, uključujući i mene, a u toj jedinici imamo i jednog administrativnog djelatnika kojeg mi zovemo „psihotehničar“. U pravilu, gotovo stalno imamo i psihologe pripravnike. Kolege najvećim dijelom rade psihodijagnostiku, bave se savjetodavnim radom, sudjeluju u radu terapijskih zajednica, uključeni su u rad psihoterapijskih grupa, po potrebi sudjeluju u sudskim vještačenjima te znanstvenim istraživanjima koji se provode u bolnici, a u posljednje vrijeme rade i na osmišljavanju  i pisanju projekata koje bolnica aplicira za EU fondove. Imamo jednog specijalizanta iz kliničke psihologije (edukacija završava koncem 2013. god.), a čije školovanje je financirano od strane naše bolnice. Uz to smo našim kolegama financirali i edukacije iz različitih psihoterapijskih pravaca (Geštalt, KBT) kao i neke druge edukacije, sudjelovanje na konferencijama, kongresima i drugim stručno-znanstvenim skupovima.

Na kraju vratimo se Vašoj knjizi, kojem krugu čitatelja je knjiga namijenjena?

Nadam se kako će knjiga biti korisna kolegama psiholozima i pedagozima, ali i drugima koji se bave područjem ovisnosti, liječnicima opće prakse, psihijatrima, defektolozima, učiteljskoj populaciji i ostalim stručnjacima, a na kraju i samim adolescentima i njihovim obiteljima.

Gdje zainteresirani mogu kupiti knjigu?

Knjiga se može naručiti u Nakladi Slap ili u svim knjižarama koje surađuju s tom izdavačkom kućom.

Zahvaljujem kolegi Mavaru na suradnji i želim mnogo uspjeha u radu.

 

PSIHOportal / Zoran Šimić, urednik

 

 

Share

Dodatne informacije