Šokirana sam.. ali oko mene je mnogo predivnih ljudi..

Share

U nastavku Psihoportal Vam donosi ekskluzivan razgovor s kolegicom Majom Bonačić, mladom psihologinjom čije je dirljivo obraćanje Vladi putem facebooka pod nazivom "... Po prvi put sam zaista sjela na prag sobe i rasplakala se..." izazvalo veliku  medijsku pažnju ali i podršku...

Veliku medijsku pažnju izazvalo je obraćanja naše kolegice Maje (koju do tada mnogi od nas nisu ni znali) i njezina iskrena životna priča na koju nismo mogli ostati ravnodušni. Na početku moramo istaknuti da je Maja mlada ambiciozna psihologinja, dobitnica nagrade na zadnjoj konferenciji psihologa, ali i uspješna sportašica. Uz sve to i mlada majka koja je naišla na niz barijera koju je pred nju postavio grubi administrativno birokratski sustav koji je tu (gle koje ironije op.a.) da joj pomogne, a zapravo joj odmaže. U nastavku ćete saznati tko je zapravo Maja, a njezino obracanje Vladi putem facebooka možete pročitati ovdje.

 

Poštovana kolegice , za početak posjetiteljima Psihoportala molit ću da se kratko predstavite, tko je zapravo Maja Bonačić?


Ono što je većini javnosti poznato je da sam mama i psiholog, no osim toga sam i dosta uspješna sportašica s nekoliko postolja (triatlon, trčanje, plivanje), uključujući i državna prvenstva. S obzirom da gajim veliku ljubav prema sportu, honorarno pišem članke za trcanje.hr, a honorarno sam radila i u jednoj školi trčanja. Također, gajim veliku ljubav i prema svojoj profesiji, tako da osim što iz hobija provodim znanstvena istraživanja, aktivno sam sudjelovala i na nekoliko psiholoških konferencija, pri čemu mi je posebno draga posljednja konferencija „Perspektiva“, gdje sam osvojila glavnu nagradu sa svojim projektom „Oblačić“. To je u biti udruga kojoj je glavni cilj pomoći nezaposlenim majkama djece s problemima u razvoju i općenito roditeljima slabijeg imovinskog stanja, između ostalog i u borbi s birokracijom, što je redovita pojava.


Postali ste poznati  široj javnosti kada ste se putem Facebooka, na vrlo iskren način, obratili Vladi RH s vrlo dirljivom  životnom pričom.  Što Vas je potaknulo na to?


Jednostavno sam 'pukla' i napisala to pismo u jednom dahu, s tim da su mnogi ljudi interpretirali to pismo kao da se ja žalim, jer je meni užasno teško i ne mogu dalje, ali uopće se ne radi o tome. Naravno, nije mi  lako, no to pismo je u biti bila poruka: „ Ok, nećete mi pomoći, iako smatram da ste trebali u nekim situacijama. Niste i nisam se žalila, no hoćete li me molim Vas ostaviti da se sama pobrinem za sebe, bez da mi dodatno otežavate?“. Baš zato sam toliko puta i spomenula „nisam Vam pisala“, jer sam htjela toliko puta nešto reći oko tih zakona i nelogičnosti (posebno oko djece s problemima u razvoju), ali uvijek bih odustala, tražeći druge načine borbe protiv svega što me muči: osnivanje udruge, slanje otvorenih molbi svim većim kompanijama itd. No u svakom pokušaju da nešto promijenim, ostala bih na mjestu, sa silnim osjećajem beskorisnosti i hrpom energije bačene u vjetar. Užasno frustrirajuće, kao muha u medu. Onda se dogodio taj razgovor s ravnateljem, gdje je netko konačno rekao da hoće baš mene kao radnika, zbog mene! Mjesecima sam čekala tu rečenicu, „Dođite u ponedjeljak na posao“ i čovjek si pomisli to je to, više ništa ne može poći u krivo! Mislim, što bi moglo? Hladan tuš je preblagi izraz za šok koji je uslijedio, to je jednostavno moralo izaći iz mene, negdje, nekako.


 Što se dogodilo od trenutka kad ste to objavili do sada ?


Iskreno, nisam imala pojma da će se to tako viralno proširiti po medijima, nisam uopće razmišljala o tome. Sutradan mi se javila savjetnica s HZZ-a, koja me ignorirala dva dana, s potpuno beskorisnim mailom, ali kasnije sam shvatila da je to bilo samo za medijsku predstavu. Kontaktirala me i Hrvatska psihološka komora, kako bi mi pomogli pronaći mentora. Ono što me najviše iznenadilo je reakcija ravnatelja, koji uopće nije niti pomislio o zaposlenju druge osobe, iako nije bio upoznat s mojim pismom. To je možda i jedina prava iskrena reakcija u ovoj cijeloj priči, osim naravno velike podrške što poznatih što nepoznatih ljudi.


 Što po Vašem mišljenju mladim kolegama psiholozima predstavlja najveću poteškoću u pronalasku posla?


Naravno, najveća poteškoća je svakako deficit radnih mjesta, odnosno neotvaranje novih radnih mjesta, koja su silno potrebna. Druga stvar je što se nerijetko ta radna mjesta otvaraju za nekoga, jer su poslodavci upoznali potencijalnog radnika negdje, preko nekoga ili dok je ta osoba volontirala. Osim toga, sama ta mjera stručnog osposobljavanja u postojećem obliku je manjkava, jer kolege psiholozi čekaju i po 2-3 mjeseca da im HZZ odobri ugovor. Nažalost, trenutna situacija je takva da zaista rijetko koji mladi psiholog može očekivati da će naći prvi posao mimo stručnog osposobljavanja, a i za to stručno će se načekati.


 Što bi Vi osobno predložili kao moguće rješenje?


Svakako otvaranja novih radnih mjesta, pogotovo u školama. Mislim da bi trebalo progurati zakon da bi svaka škola trebala imati psihologa, a većina škola (pogotovo osnovnih) ga nemaju. Također, trebalo bi opet pojednostavniti polaganje potrebnih pedagoških kompetencija, jer su sada dosta zakomplicirali s tim. Isto tako, trebalo bi pojednostaviti otvaranje privatne psihološke prakse i poticati to na neki način. U svemu navedenom prvenstveno smatram da bi HPK i HPD trebali odigrati glavnu ulogu. Naime, svaki psiholog je dužan sakupljati bodove i plaćati mjesečno određeni iznos Komori, što je u redu ako ta institucija vraća nešto zauzvrat. Ipak, mislim da tu ima dosta još prostora za djelovanje, pogotovo na lobiranju i očuvanje struke. Dosta veliki problem su i ti kvazi-psiholozi sa završenim raznim tečajevima, koji onda uzimaju posao diplomiranim psiholozima, tome bi trebalo nekako stati na kraj.


Što Vas je u svemu ovome možda najviše razočaralo ili razveselilo?


Svakako me najviše razočarala reakcija Vlade, da su zbog jedne konstruktivne kritike izašli u medije na tako ružan način, iznoseći sve moje osobne podatke, u pokušaju da me se diskreditira, umjesto da su probali riješiti bilo koji od navedenih problema (govorim općenito, ne samo za moj slučaj). U biti me sablaznila činjenica koliko im malo treba da odu tako daleko, ali u krivom smjeru. Što je najgore, nije to izavala čak niti kritika, jer to inače samo ignoriraju, nego medijska pažnja koja je štetila njihovom imidžu.  U biti, još sam uvijek šokirana!
Ono što me svakako razveselilo je predivna reakcija svih mojih poznanika, ali i potpuno nepoznatih ljudi, koji su se silno potrudili me kontaktirati, isključivo iz razloga da mi pruže potporu. Neki put zaboravimo koliko ima stvarno predivnih ljudi oko nas, ali je zato poseban osjećaj to otkriti u teškim situacijama.


Imate li nešto poručiti kolegama psiholozima i drugima, posjetiteljima Psihologijskog portala.


Neka budu uporni u svakom naumu koji su odlučili, jer upornost se uvijek na kraju isplati, bilo na ovaj ili onaj način, a usput ćete saznati ponešto o ljudima koji vas okružuju!


Majo, hvala na razgovoru.


Hvala Vama na pruženom prostoru za razgovor!

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

 

Share

Dodatne informacije