PSIHOportal - mala škola psihologije - LEKCIJA 15. Kako se provodi terapija igrom u radu s djecom?

Share

psihoportal terapija igromU novoj lekciji br. 15. male škole psihologije PSIHOportala, psihologinja Tatjana Gjurković pojašnjava kako se provodi terapija igrom u radu s djecom.

Kako se provodi terapija igrom u radu s djecom?

Terapija igrom složen je proces. Budući da je dijete dio većeg sistema, najpoželjnija oblik rada s djetetom je obuhvaćanje šireg konteksta. Konkretnije, kao što je prikazano na slici 1. rad s djetetom obuhvaća individualni rad s djetetom, rad s roditeljima te suradnju s stručnim osobljem iz institucija koje dijete pohađa. U individualnom radu s djetetom primjenjuje se individualna ili grupna terapija igrom, dok u radu s obitelji, odnosno s djetetovim roditeljima može se primjenjivati psihoedukacija, savjetovanje, individualna i partnerska psihoterapija. U suradnji sa stručnim osobljem iz drugih institucija može se primjenjivati psihoedukacija, savjetovanje te drugi oblici rada.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Slika 1. Model preklapanja podsistema koristi se za prikupljanje podataka i u planiranju dječje psihoterapije u transakcijskoj analizi (Clarkson & Fish, 1988).

Sam proces terapije igrom se sastoji se od nekoliko dijelova.

  1. Upoznavanje djeteta i obitelji– ova faza sastoji se od:

a) inicijalnog razgovora s roditeljima - na kojem terapeut sakuplja informacije vezano za djetetov dosadašnji razvoj, obiteljsku dinamiku, te saznaje o razlozima zašto su se roditelji baš sada odlučili potražiti pomoć za sebe i za dijete. Ovaj razgovor također služi da terapeut započne razvijati odnos povjerenja s roditeljima;

b) opservacija igre cijele obitelji – opservacija igre i interakcije svih članova djetetove primarne obitelji dobra je prilika da terapeut primijeti njihove obrasce komunikacije, povezanost, kako će organizirati nestrukturirano zajedničko vrijeme, hoće li netko dominirati u interakciji i sl. Nadalje, ova seansa se koristi i kao prilika za razgovor s roditeljima o njihovim očekivanjima od tretmana terapije igrom i za dijete i za sebe. Što roditelji postave jasnije i realnije ciljeve za tretman, to proces može biti uspješniji. S roditeljima se potpisuje administrativni ugovor koji definira njihove (dolazak na vrijeme, otkazivanje seanse i sl.) i terapeutove obaveze (obaveza čuvanja povjerljivih podataka, otkazivanje seanse s terapeutove strane i sl.).  

  1. Individualni rad s djetetom– s trećom seansom obično se započinje individualni rad s djetetom koji također ima nekoliko faza:

a)      Istraživačka faza–ako dijete nema izraženu separacijsku anksioznost,ova faza traje seansu ili dvije, te u njoj dijete istražuje igračke i sobu. Istovremeno, dijete i terapeut postepeno uspostavljaju odnos povjerenja u kojem dijete počinje shvaćati koja je terapeutova uloga, kao i to što može očekivati od njega.

b)      Testiranje za zaštitu i razvoj odnosa – nakon početno uspostavljenog odnosa, dijete često počinje testirati terapeuta na način da pokuša produžiti ostanak u sobi za terapiju igrom, želi uzeti doma neku igračku iz sobe i sl. Ova faza je važna jer dijete ujedno testira hoće li terapeut biti jednako prihvaćajući i dosljedan i kada dijete izrazi svoje duboko potisnute emocije. Ovisno o djetetovom razlogu dolaska na tretman i snazi njegovih obrambenih mehanizama, ova faza može dugo trajati.

c)       Faza ovisnosti– u ovoj fazi, simbolička igra postaje način za izražavanje i otpuštanje emocionalne energije, koja je najčešće dugotrajno potisnute. Dijete poziva terapeuta u svoju igru te je važno da terapeut odigra ulogu na način koji će biti od najveće koristi za dijete. Kroz taj proces terapeut može koristiti transfer i kontra-transfer. Dijete može regresirati do perioda kada se trauma dogodila. Kroz regresiju, nekad nezadovoljene djetetove potrebe i njegovi neizraženi osjećaji, sada mogu biti izraženi i emocionalne potrebe mogu biti zadovoljene. Ukoliko ovaj dinamičan proces uspješno završi, dijete više ne osjeća pritisak koji mu je prethodno stvarala trauma.

d)      Faza terapeutskog rasta i razvoja– dijete će sada istraživati igračke na razvojno prikladniji način, te će sama igra biti manje intenzivna. U svakodnevnici, dijete može imati epizode ljutnje na roditelja za kojeg osjeća da nije OK reagirao u situaciji traume. Tada je iznimno važno da roditelj adekvatno reagira na djetetove izražene emocije te da mu se ispriča ako je to potrebno. Istovremeno, djetetova ovisnost o terapeutu se smanjuje, te se povećava adekvatna ovisnost o roditelju.

e)      Faza završetka – dijete se počinje osjećati prihvaćeno i zaštićeno. Zna se brinuti za sebe na razvojno prikladan način, zna da je vrijedno i osjeća se tako. Vrijeme tijekom terapije igrom postaje više zabavno, kreativno sa više smjeha i opuštenih trenutaka. Dijete u ovoj fazi može izraziti želju da više ne dolazi na terapiju igrom te se proces završetka počinje planirati. Premda dijete može izraziti svoju nevoljkost za dolascima, kada mu se kaže da ima još nekoliko preostalih susreta sa terapeutom, može imati različite emocionalne reakcije poput tuge ili ljutnje vezano za rastanak. Važno je da mu terapeut pomogne da prihvati završetak kao normalnu fazu tretmana kako bi i sam završetak terapije imao terapeutske učinkovitosti.

U integrativnoj terapiji igrom, prve dvije faze će uključivati nedirektivni oblik rada s djetetom, u kojem dijete vodi igru, a terapeut pruža osjećaj prihvaćanja, sigurnosti te ima prilike upoznati dijete. Kada se dijete dovoljno opusti i kada terapeut procijeni da bi dijete imalo koristi od direktnivnih intervencija, terapeut ponudi djetetu kreativne i zabavne aktivnosti specifične za djetetove ciljeve tretmana. Tijekom cijelog procesa, roditelji su aktivno uključeni u proces te se podjednako vremena provodi s djetetom (polatatjan gjurkovic psihoportal sata) kao i s roditeljima (pola sata).

Za PSIHOportal pripremila Tatjana Gjurković, dipl.psiholog, specijalizantica transakcijske analize, certificirani terapeut igrom, CENTAR PROVENTUS

Literatura:

Norton, C.C. & Norton, B. E. (2006). Experiential Play Therapy. In Schaefer, C.E. & Kaduson, H.G. ed (2006). Contemporary Play Therapy, New York: The Guilford Press.

 

Clarkson, P. & Fish (1988). Systemic Assessment and Treatment Considerations in TA Child Psychotherapy, Transactional Analysis Journal, 18, 123-132.

 

Share

Dodatne informacije