Sportaši u raljama depresije

Share

 Otkako se psihièki slomljeni 32-godišnji Robert Enke, vratar Hannovera i njemaèke reprezentacije, prije dvije godine bacio pod vlak, njemaèko se društvo ujedinilo u nakani da sruši jednu od posljednjih tabu tema u svijetu vrhunskoga sporta - depresiju odnosno psihièka oboljenja.

Deseci televizijskih diskusija i okruglih stolova, stotine novinskih tekstova i lijeènièkih opservacija iznjedrili su dijagnozu: Bundesliga je oboljela od burnout-sindroma, tzv. sagorijevanja, odnosno stanja emocionalne, tjelesne i mentalne iscrpljenosti.

Pokušaj samoubojstva bundesligaškog suca Babaka Rafatija (41), koji si je prije 10 dana prerezao žile na zapešæima nekoliko sati prije nego što je trebao suditi utakmicu u Kölnu, dodatno je intenzivirao rasprave o neèovjeènosti vrhunskog sporta.

Nezrela javnost

- Igra skrivaèa u vrhunskom sportu mogla bi biti privedena kraju samo ako se sportaši neæe bojati negativnih posljedica svog priznanja. No, javnost još nije dovoljno zrela, kao ni vodeæi ljudi klubova - govori sportski psiholog Manfred Wegner te pozdravlja sve više “poziva u pomoæ” sportaša i trenera, poput nedavnog povlaèenja s klupe Schalkeova trenera Ralfa Rangnicka i priznanja da je psihièki krajnje iscrpljen, ili pak priznanje Hannoverova vratara Markusa Millera da zbog mentalnih problema odlazi na klinièki višetjedni tretman.

- Miller i njegov klub odabrali su ofenzivnu varijantu i izlazak u javnost. To je dobar put - smatra sportski psihijatar i psihoterapeut, Osjeèanin Valentin Markser, koji se svojedobno brinuo za nesretnoga Enkea.

No, neki Millerovi prethodnici pokajali su se što su o svojim slabostima prièali javno. Andreas Biermann, bivši igraè berlinskog Uniona i St. Paulija, potaknut samoubojstvom Enkea, medijima je isprièao prièu o svojim depresijama.

- Zbog toga sam ostao bez posla, što je za moju obitelj bilo dramatièno. Odgovorne osobe u klubu su mi puno obeæavale, a ništa nisu ispunile!, tvrdi Biermann.

Nakon što javnost sazna za njihove mentalne probleme, profesionalna karijera veæine sportaša je praktièno gotova. Zašto je to tako, pitamo dr. Zorana Zorièiæa, vodeæega hrvatskog psihijatra za bolesti ovisnosti

- Javnost depresiju doživljava kao slabost, za što u vrhunskom sportu nema mjesta. Na vrhunskog sportaša se gleda kao na Boga, a ne kao na èovjeka - kaže dr. Zorièiæ.

Preteški imperativi

- Ni u jednoj djelatnosti imperativ nije tako jak kao u sportu. Prvo, karijera je kratka. Drugo, ma koliko bio uspješan, svaki iduæi neuspjeh dovodi u pitanje sve, a ta suluda histerija nije pitanje sportskog imperativa, nego nehumanog imperativa marketinga. Recimo, nogometaš danas mora biti na vrhunskoj razini dvaput tjedno. Ne uspije li, umjesto njega uskaèe drugi, a on postaje bivši - govori dr. Zorièiæ, dodajuæi da cijela industrija sporta podržava mistifikaciju. - Pa sav taj glamur oko sporta je mistièan. S radošæu sam gledao Milan i Barcelonu neki dan, utakmica je bila izvrsna, ali zamislite sad tih 22 igraèa na nekoj seoskoj ledini... Cijela se prièa prièa za potrebe glamura i zarade - obašnjava te podvlaèi sljedeæe:

- Kad stignu neuspjesi, sportaši shvaæaju da je svijet oko njih šupalj i isprazan, da ih okružuje lažno obožavanje žena, lažno idolopoklonstvo. Jako ih puno kroz kockanje ventilira tjeskobu, a dosta ih poseže za alkoholom i drogama - upozorava dr. Zorièiæ.

Hvala Bogu, Hrvatska ne pamti tragiène sportske prièe prouzroèene depresijom. Štoviše, ne pamti ni jednu javnu ispovijest osim Joea Šimuniæa o psihijatrijskoj pomoæi koju je zatražio dok je još igrao u Bundesligi. Možda doista hrvatski sportaši nemaju sliènih problema, ili ipak samo šute o njima?

izvor: jutarnji.hr

Share

Dodatne informacije