Psihoterapeutkinja Arlene Audergon: Zbliavam Hrvate i Srbe na forumima povjerenja
- Detalji
- Hitovi: 3105
Britanska psihoterapeutkinja Arlene Audergon èesta je gošæa hrvatskih psihologa, još otkad je 1996. prvi put posjetila našu zemlju. Njezina je profesionalna specijalnost, naime, upravo ono što je Hrvatskoj trebalo (i treba) nakon Domovinskog rata: ona je facilitator u razrješavanju sukoba.
To znaèi da je ova ena glavninu svojeg profesionalnog ivota provela u trusnim politièkim podruèjima gdje je prethodno došlo do velikih društvenih trvenja, ukljuèujuæi i ratne sukobe, pokušavajuæi pomoæi sukobljenim stranama da ponovno pronaðu formulu neizbjenog suivota. To, nadalje, znaèi da ju je posao vodio u Junu Afriku, Indiju, Veliku Britaniju, SAD, Slovaèku, Poljsku, Njemaèku, Kosovo i − Hrvatsku.
Pouèak Willyja Brandta
Našu zemlju Audergon profesionalno posjeæuje kako bi facilitirala na forumima o pomirenju i graðenju zajednice, najèešæe u mješovitim hrvatsko-srpskim sredinama. Nositeljica je višegodišnjeg projekta “Izgradnja odrive zajednice u poslijeratnom razdoblju” u Hrvatskoj, koji u podruèjima neposredno pogoðenim ratom provodi splitska udruga MI u partnerstvu s Visokim povjerenstvom za izbjeglice UN-a. U Hrvatskoj je prevedena njezina knjiga ”Svratište rata: Psihološka dinamika nasilnog sukoba”.
− S obzirom na to da vam se posao sastoji od toga da širom svijeta nastojite pomiriti ljude nakon ratova, moete li nam reæi ima li kakvih posebnosti u vašem iskustvu u Hrvatskoj?
− Psihološka je dinamika uvijek ista, ali na Balkanu – dakle, ne samo u Hrvatskoj, nego i na Kosovu i u BiH – ljudi više shvaæaju da nije samo jedan agresor i samo jedna rtva. U Bosni je, recimo, osobito prisutan al zbog gubitka multikulturalnog društva kakvo je Bosna nekad bila.
− Kako pomiriti Hrvate i Srbe? Kako vi to pokušavate?
− Prvi put sam u Hrvatskoj bila još 1996. u Osijeku, na poziv hrvatskih psihologa. Èetverodnevne forume pomirenja po Hrvatskoj sam odravala od 1996. do 2002., te od 2006. do danas, zajedno s udrugom MI. Najèešæe su ti forumi etnièki mješoviti, u smislu da u njemu sudjeluju i Hrvati i Srbi.
− Moete li nam opisati neki detalj s tih foruma? Ima li izmeðu hrvatskih i srpskih sudionika mnogo meðusobnog optuivanja?
− Naravno, zato i radimo te forume. Sjeæam se jednog foruma koji je dugo “zapinjao” na meðusobnim optubama, sve dok jednog dana jedna starija Srpkinja i jedna starija Hrvatica nisu poèele govoriti o ratnim zloèinima, ali ne o onima koje je poèinila druga strana, nego o onima koje je poèinila njihova strana, i tek tada je forum krenuo “punom parom”.
− Znaèi, bitno je progovoriti i o pogreškama vlastitog naroda?
− Na tim forumima vidjeli smo uvijek i iznova kakav se ogroman pomak èini kad u takvim susretima, u odreðenom trenutku, netko moe govoriti o tragediji u vlastitoj zajednici i kako je uasno uznemiren ponašanjem vlastite grupe prema onoj drugoj. Pogotovo ako je voða zajednice spreman uèiniti takvo što, to onda ima dalekoseno simbolièko znaèenje. Mislim na Williyja Brandta, tadašnjega kancelara Njemaèke, koji je kleknuo u Varšavi u sjeæanje na holokaust.
Taktike terora
− Kako izvlaèite ljude iz ratnih trauma, èesto uzrokovanih nezamislivim uasima i(li) nenadoknadivim gubicima najbliih?
− Ja ne mislim da svijet nije uasan. Ali, mislim da u tom uasnom svijetu postoji i nekakva nada. Moja se nada zasniva na tome što kod ljudi koji su prošli kroz uasno nasilje stalno uoèavam izvanrednu sposobnost da prebrode svoje najtee konflikte. Èak i u najteim situacijama postoji taj kreativni potencijal u nama. Svijest o tome omoguæava da se pojedinci i èitave zajednice oporave od svoje nasilne i traumatske prošlosti i da zajedno grade svoju buduænost.
− U osnovi veæine ratnih sukoba, barem na balkanskim prostorima, stajao je nacionalizam. Kako se psiholog moe boriti s time?
− Psiholog bi morao ljude upozoriti na pogubnost temeljne nacionalistièke predrasude, prema kojoj je kod nas sve dobro, a na drugoj strani sve loše. Psiholog bi morao glasno reæi da je to neoprostiva redukcija svijeta. Nacionalizam moe biti i dobar za èovjeka, ako ga dri u sebi, ali ekspresije nacionalizma u pravilu povrjeðuju pripadnike drugih naroda.
− Glavna teza vaše knjige “Svratište rata” jest da je ljudska priroda gorivo nasilnog sukoba. Moete li to objasniti?
− Kao gorivo za potpaljivanje sukoba koriste se naše emocije. Èesto smo rezignirani kad vidimo koliko lako ponovno upadamo u neki konflikt. To se dogaða zato što se lako manipulira emocijama iz neriješenog sukoba u prošlosti, èime se upada u sljedeæu rundu nasilja. Pritom se koriste razni mehanizmi i tzv. taktike terora kojima se naši najintimniji i zapravo najnesebièniji osjeæaji − poput osjeæaja za pravednost ili odanosti − manipuliraju te pretvaraju u pogonsko gorivo nasilnog sukoba.
− Moete li nam reæi nešto o tim “taktikama terora”?
− Poèinje s dehumaniziranjem i demoniziranjem neprijatelja − susjednog naroda. Dezinformacijama i drugim metodama u narodu se stvara strah i osjeæaj da ih susjedni narod terorizira te da imaju pravo na zaštitu. Potièe se osjeæaj potlaèenosti od susjednog naroda, što ljude prirodno navodi da trae pravdu. U tom trenutku izvuèe se neka kolektivna trauma iz prošlosti koju je skrivio susjedni narod, èime se dodatno potièu osjeæaji lojalnosti, ljubavi i pripadanja svojem narodu. Kod ljudi se, osobito mladih, potièe elja da za svoj narod uèine nešto znaèajno, vanije od ivota ili smrti. Zadnji je korak romantiziranje i velièanje nasilja. I tako su psihološki uvjeti za rat stvoreni dok trepneš okom.
− Je li takva dinamika karakteristièna samo za Balkan, ili vrijedi za cijeli svijet?
− To je univerzalna formula za pravljenje ratova. Tu je formulu koristio Hitler nakon Prvog svjetskog rata u Njemaèkoj, jednako kao i Bush nakon 11. rujna u Americi, jednako kako su tom formulom Hutui proveli genocid nad Tutsima u Ruandi.
− Na svojim predavanjima u tom kontekstu spominjete i hrvatskog pjevaèa Thompsona?
− Govorim o tome kako je rat u Hrvatskoj bio davno i kako polako postaje mitska vrijednost, ali naglašavam kako iz povijesti znamo da se neprocesuirano mitsko nasilje javlja u popularnoj kulturi. I tu sam navela primjer rap glazbe u SAD-u, èije je slavljenje nasilja posljedica neprocesuiranog rasnog nasilja u amerièkom društvu, kao i primjer vašeg pjevaèa Thompsona, èija glazba slavi i romantizira ustaše. Htjela sam reæi da, ako ne riješimo stari konflikt, stvaramo temelje za novi. Zato je vano procesuirati nasilje iz prošlosti, jer inaèe æe se ponoviti.
Beznaðe i krivnja
− Što tu psiholog moe napraviti?
− Na sreæu, psihologija tu ima jednu dobru vijest. Postoji, naime, još jedna psihološka dinamika, koja nam je priroðena, a to je potreba za veæom osviještenošæu. Tu potrebu imaju i pojedinci i društvo, i mi psiholozi moramo raditi na tome da osvijestimo ljude i zajednice kako bi se prestali ponavljati isti obrasci u našim osobnim i obiteljskim prièama, ili u našoj zajednièkoj povijesti, i kako bi se pronašle nove moguænosti i pravac kretanja prema naprijed.
− Kako to èinite?
− Prije svega, nuno je osvješæivanje osobe kroz prièanje o vlastitim iskustvima. To je prvi korak. Potom dolazi razumijevanje psihološke dinamike nasilnog sukoba, èime osoba poèinje shvaæati da su njezini najplemenitiji osjeæaji bili izmanipulirani. I, konaèno, za prekidanje kruga nasilja, intergeneracijskih trauma te procese pomirenja nuan je − ako ne i kljuèan − proces utvrðivanja odgovornosti za ono što se dogodilo, ne samo na osobnoj, nego i na kolektivnoj razini.
− Na Balkanu, meðutim, ni jedna drava još nije priznala krivnju ni za jedan rat, èak ni Srbija?
− Proces priznavanja osobne i kolektivne odgovornosti jako je potreban na cijelom Balkanu. Potreban je na razlièitim razinama. Na razini kriminalne odgovornosti, na razini pokušaja da se pronaðe istina o tomu što se dogodilo ili da se pronaðu masovne grobnice, te na razini društvenog dijaloga preko novinarstva, medija, ali i foruma kakve sam spomenula, gdje ljudi mogu komunicirati.
− Koliko je u procesu pomirenja meðu narodima bivše Jugoslavije pomogao Haaški tribunal?
− Jedna od znaèajki sudova i tribunala jest postavljanje “donje granice” zbog koje voðe ili gospodari rata ne mogu proæi nekanjeno samo zato što imaju moæ. Cijela je tema kompleksna, ali postavlja pitanje o tome kako razlikovati kaznenu odgovornost od kolektivnog razmatranja našeg dijela odgovornosti. Tamo gdje nema procesa utvrðivanja odgovornosti, ostaje tek mnoštvo opæenitog beznaða, optubi i krivnje koje onemoguæuju sporazumijevanje sa susjedima, ili s našim vlastitim srcima, a to je moda najgore od svega.
