DESTIGMATIZACIJA PSIHOTERAPIJE

Share

Što prvo pomislite kada èujete ili proèitate rijeèi psihoterapija, savjetovanje? Što prvo pomislite kada èujete da netko ide psihologu, psihijatru ili psihoterapeutu? Da li smatrate ove usluge korisnim ili ne? Biste li sami ikada otišli psihoterapeutu ili to preporuèili nekoj Vama bliskoj osobi?

Za Psihologijski portal piše: Tatjana Raduloviæ, psiholog

Premda je današnje društvo znatno poodmaklo u odnosu na ono što je vladalo prije svega 60tak godina, mnogi struènjaci smatraju da još uvijek postoji stigma povezana sa rijeèima psihoterapija i savjetovanje. Zašto je to tako? Prema prièama iz povijesti i njihovim filmskim ekranizacijama, možemo doživjeti kako se tadašnje društvo odnosilo prema mentalnim i emocionalnim poremeæajima. Ljude sa takvim poremeæajima su nazivali „luðacima“, „psihopatima“ i sl. Njihova prisutnost je unosila duboki nemir i strah od nepoznatog buduæi da tadašnje društvo nije znalo objasniti što se sa njima dogaða. Zbog toga su èesto bili odbacivani, ismijavani ili zatvarani u posebne institucije èak i kada to nije bilo nužno potrebno.

  Premda se mnogo toga izmijenilo i saznalo o psihièkim poremeæajima u toku 20.stoljeæa, ipak se èini da je ostala odreðena razina odbojnosti posebno prema rijeèi „psihoterapija“. 

 U nedostatku sliènih podataka sa podruèja Republike Hrvatske, iznijeti su amerièki podaci vezani uz stigmatizaciju psihoterapije prema istraživanju Amerièke psihologijske organizacije (APA) 2004.:

-          20% Amerikanaca možda neæe potražiti psihoterapijsku pomoæ jer se boji da æe biti stigmatizirani ako idu na terapiju

-          91% Amerikanaca æe savjetovati ili preporuèiti da èlan njihove obitelji potraži psihoterapijsku pomoæ

-          30% Amerikanaca bi bilo zabrinuto za one ljude za koje znaju da su potražili psihoterapijsku pomoæ  

U istraživanju Slavet i suradnika³ potvrdili su da postoji stigma oko rijeèi „psihoterapija“. 89 sudionika je slušalo audio-kazetu koju je snimio mladi èovjek. Na ljestvici od 1 do 6 bilježilo se mišljenje svakog sudionika o toj osobi. Svi sudionici su slušali istu kazetu s time da se razlikovalo u tome da im je bilo reèeno da je taj mladi èovjek: a) student; b) student koji ide na psihoterapiju; c) student koji je mentalno poremeæen. Osim toga, pitalo ih se da li znaju neku osobu koja je išla na psihoterapiju i da li je psihoterapija bila uèinkovita. Rezultati istraživanja su pokazali da sudionici ovog istraživanja ne razlikuju ljude koji idu na psihoterapiju od ljudi koji su mentalno bolesni te ih zapravo svrstavaju u istu kategoriju. Drugim rijeèima, ljudi koji idu na psihoterapiju stigmatizirani su kao mentalno bolesni. Dok se ove dvije kategorije statistièki znaèajno razlikuju od treæe kategorije, osoba za koju se vjeruje da je „normalna“³. Ipak, 87% sudionika se izjasnilo da znaju osobu koja je išla na psihoterapiju te je 97% reklo da je toj osobi psihoterapija bila korisna. 

 DEMISTIFIKACIJA RIJEÈI „PSIHOTERAPIJA“

Korijen rijeèi psihoterapija oznaèava „lijeèenje uz pomoæ psiholoških metoda“¹. Odnosno, psihoterapija je zajednièki naziv za niz tehnika i procedura koje razgovorom izmeðu terapeuta i klijenta nastoje ukloniti poremeæaje u doživljavanju i ponašanju, mijenjati neke osobine liènosti zbog kojih osoba nema adekvatne socijalne odnose i/ili poticati pozitivni razvoj osobe².  Isprva se psihoterapijski proces odnosio na rad sa mentalno poremeæenim ljudima. No, kako su se psihoterapijski pravci razvijali, tako se uvidjelo da je psihoterapija previše korisna da bi se ogranièavala samo na rad sa mentalno poremeæenim ljudima.             

 Danas postoji više od 200 razlièitih psihoterapijskih pristupa, a usmjereni su na razlièite procese. Neki su koncentrirani da pacijent stekne uvid u vlastite motive, nagone, konflikte, drugi su usmjereni na mijenjanje emocionalnih reakcija, a treæi pak na mijenjanje ponašanja². Svi psihoterapijski pravci imaju isti zadatak: ponovo uspostavljanje nekih ranije postojeæih (a sada narušenih) nivoa funkcioniranja te uklanjanje simptoma i psihièke boli sa jedne strane, kao i omoguæavanje osobnog rasta individue (u smislu uèenja novih oblika ponašanja koji æe je uèiniti prilagodljivijom, pomoæi da pronaðe svoj sistem znaèenja i vrijednosti) sa druge strane¹. Drugim rijeèima, psihoterapija ima cilj da osoba upozna samu sebe, da uvidi svoje naèine kako se odnosi prema problemima i kako ih rješava, kako utjeèe na svoj i tuðe živote te da promijeni one obrasce ponašanja i razmišljanja koji su nefunkcionalni.  

 Ispitivanje efikasnosti razlièitih oblika psihoterapije je pokazalo da meðu razlièitim pravcima nema bitnih razlika tj. ne postoji više ili manje uspješna psihoterapijska škola od druge, premda neki oblici psihoterapije su prikladniji za uklanjanje odreðene vrste problema. Stoga, opæi uspjeh psihoterapije ovisi o kvaliteti odnosa izmeðu terapeuta i klijenta. Istraživanja su pokazala da su uspješniji terapeuti oni koji mogu slušati i razumjeti tuða iskustva s empatijom, koji mogu omoguæiti klijentu da u prijateljskoj atmosferi s povjerenjem govori o svojim problemima². 

Razlika izmeðu psihologa, psihijatra i psihoterapeuta

 Psihoterapeut je struènjak koji je završio psihoterapijsku edukaciju (i položio ispit), nakon završenog fakulteta (medicine, psihologije, defektologije, socijalnog rada i sl.). Dakle, psihoterapeut je stekao fakultetsko obrazovanje i potom krenuo u neku od  psihoterapijskih škola koje traju od 4 do 8 godina. Da bi osoba mogla izaæi na spomenuti ispit, treba imati odreðen broj sati sa klijentima (broj sati varira od škole do škole). Edukant, dakle, ima puno pravo raditi psihoterapiju, no dužan je reæi da je u edukaciji. Na kraju cjelokupne edukacije edukant polaže ispit i stjeèe diplomu u okviru svoje psihoterapijske škole koja je priznata u Europi. 

 Psihijatar je osoba koja ima završeni medicinski fakultet i specijalizaciju iz psihijatrije. Ukoliko psihijatar upiše neku od psihoterapijskih škola, nakon položenog ispita, tada postaje psihoterapeut.  

Psiholog je osoba koja je završila znanstveni studij psihologije. Ukoliko psiholog nakon fakulteta upiše i završi neku od psihoterapijskih škola, on postaje psihoterapeut.  Ukoliko je psihoterapeut i psihijatar, tada može propisati lijekove. Ukoliko psihoterapeut nije psihijatar, tada ne može propisivati lijekove, ali æe on/a suraðivati u radu sa psihijatrima kada je to potrebno.  To znaèi da i psiholozi i psihijatri mogu postati psihoterapeuti kada završe i polože psihoterapijsku edukaciju. Važno je naglastiti da postoje brojni drugi naèini rada sa ljudima, alternativne i duhovne prirode (npr. bioenergija, energoterapija, meditacija, homeopatija i mnogi drugi). Mnogi brkaju takav rad sa ljudima i psihoterapiju. No, po stupnju i vrsti obrazovanja to nije psihoterapija, osim ako terapeut nije istovremeno i psihoterapeut.  

Tko ide na psihoterapiju?

 Na psihoterapiju idu osobe svih dobnih skupina (od djece do ljudi starije životne dobi), razlièitih stupnjeva obrazovanja i iz razlièitih društvenih slojeva. Najèešæi razlozi su: -          strahovi, -          napadaji panike, -          osjeæanje napetosti, -          nesanica, -          neraspoloženost,-          osjeæajanje usamljenosti i niže vrijednosti, nedostatak samopouzdanja, -          negativne misli,-          osjeæanje beznadnosti, -          iznenadni napadaji vruæine,-          tikovi, -          mucanje, -          pojaèano znojenje, -          problemi u uèenju, -          gubitak koncentracije, -          teškoæe u obavljanju profesionalne djelatnosti,-          stanje stresa,-          pretilost,-          ovisnost od alkohola,cigareta ili kompjutera,  -          teškoæe u odnosima sa drugima (u obitelji,u ljubavnim i seksualnim odnosima, u odnosima sa prijateljima,  profesorima, kolegama na poslu,rukovodiocima i drugima.),-          psihosomatske tegobe

 Na psihoterapiju se javljaju i oni koji žele više nauèiti o sebi, o drugima, kada žele realizirati neki svoj cilj i projekt ili poboljšati kvalitetu življenja, kada žele brže uèiti i bolje napredovati u profesionalnoj, sportskoj ili nekoj drugoj aktivnosti, oni koji žele aktivno koristiti vlastite potencijale i pronaæi nove strategije za bolje funkcioniranje, da budu uspješniji u ulozi roditelja i sl. Dakle, sve teme su OK za psihoterapiju. Dakako, to ne znaèi da æete na psihoterapiji riješiti financijske ili zdravstvene poteškoæe, ali æete shvatiti koju ulogu Vi imate u svom problemu i/ili na koji naèin ga poveæavate, na koji naèin sebe spreèavate da doðete do željenog cilja, koje sve strategije postoje koji ljudi mogu efikasno koristiti u sliènim okolnostima i još puno toga.  

Kada  se odluèiti zakazati prvi susret i na koji naèin?  

Ako ste se prepoznali u bilo kojoj od gore navedenih kategorija, a želite riješiti taj problem, moj savjet je da to uèinite što prije. Kada iskusite što je to psihoterapija, možete odluèiti da li je za Vas OK ili nije. Ovisno o psihoterapeutu, možete zakazati prvi susret telefonom ili mailom te je najbolje da to osobno uèinite.    

Što æe se najvjerojatnije dogoditi na prvom susretu? 

Prvi susret æe se razlikovati u buduæih. U inicijalnom razgovoru, Vi i Vaš psihoterapeut æete se upoznati i vjerojatno æete biti upitani: što Vas dovodi na psihoterapiju, što osjeæate da je loše u Vašem životu, da li i koje simptome doživljavate ili ste doživljavali u prošlosti. Moguæe je da æe se uzeti povijesni podaci o Vašem djetinjstvu, edukaciji, odnosima (obiteljskim, romantiènim, prijateljskim), o trenutnoj životnoj situaciji i profesionalnom radu.  

Znajte da je psihoterapija dugoroèni proces i nemojte oèekivati instant rješenja veæ prvi dan. Terapija ima za cilj da Vas opremi za dugoroène životne izbore i nije brzopotezan popravak. Takoðer, najvjerojatnije æe Vas psihoterapeut upoznati sa svojim pravilima zakazivanja i otkazivanja terapije, dužine rada (obièno traje izmeðu 45-60min individualna i partnerska psihoterapija, dok grupna traje oko 90min), uèestalosti dolaženja (obièno je 1x tjedno), što se dogaða u sluèaju kašnjenja, kako se i koliko plaæa itd. Važno je odmah postaviti sva pitanja koja su Vama važna, napomenuti ukoliko se nekih pravila neæete moæi pridržavati kako bi se, ako psihoterapeut ima moguænosti, prilagodio Vama. Meðutim, nepoštivanja dogovorenih pravila podrazumijeva i posljedice poput ako ne otkažete u dogovorenom roku, plaæate susret. 

Kako mogu dovesti kod psihoterapeuta meni znaèajnu osobu i motivirati je za psihoterapiju? 

Odgovor je jednostavan – teško, osim ako ona to sama ne želi. No, s druge strane, buduæi da æete se kroz Vaš psihoterapijski rad mijenjati, posljedièno æe se promijeniti i Vaš odnos sa znaèajnim osobama. Ponekad, dok se klijent mijenja i drugi u njegovoj okolini požele uèiniti nešto za sebe i krenu na psihoterapiju.  

Što istraživanja pokazuju glede uèinkovitosti psihoterapije?

 Istraživanja su pokazala da psihoterapija znaèajno smanjuje klijentovu razinu depresivnosti, anksioznosti te simptome poput boli, umora i muèninu. Utvrdilo se i da psihoterapija produžuje život kod srèanih bolesnika, bolesnika oboljelih od raka te ima pozitivan uèinak na imunološki sustav. Istraživanja takoðer podupiru ideju da su fizièko i emocionalno zdravlje usko povezani te da psihoterapija poboljšava opæi zdravstveni status èovjeka. Ustvrdilo se i da veæina ljudi koji su išli na barem nekoliko psihoterapijskih seansi imaju mnogo manje emocionalne poteškoæe nego oni koji nikada nisu išli na psihoterapiju. Jedno veliko istraživanje je pokazalo da se 50% klijenata zamjetno poboljšalo stanje nakon samo 8 terapija, dok  se stanje 75% klijenata poboljšalo nakon 6 mjeseci psihoterapije.  Psihoterapija sa djecom ima sliènu uèinkovitost kao psihoterapija sa odraslima.   

 LITERATURA:

1. Biro, M. i Butollo, W.(2003). Klinièka psihologija. Novi Sad: Futura publikacije.

2. Petz, B. (1992). Psihologijski rjeènik. Zagreb: Prosvjeta.

3. Slavet, J.D. i sur. (2000). Stigma of Psychotherapy: It's Not OK To Get Help. Paper   presented at the Annual Conference of the APA (108th, Washington, DC, August 4-8), 9p.

4. www.apahelpcenter.org

O autorici:  Tatjana Raduloviæ je roðena u Zagrebu 1983. godine. Diplomirala je psihologiju u Zagrebu 2007.g. Kratko vrijeme je radila u srednjim školama kao profesor psihologije. Danas radi u Djeèjem vrtiæu. S obzirom na mjesto rada, Tatjana se usmjerila na djeèju i obiteljsku psihoterapiju i savjetovanje. Od 2007. godine polazi èetverogodišnju edukaciju iz transakcijske analize za psihoterapeuta. Suosnivaè je Centra za promicanje transakcijske analize Proventus u sklopu kojeg organizira i radi edukacije, savjetovanje i psihoterapiju.

Share

Dodatne informacije