Depresija-naša svakidašnjica?

Share

PSIHOportalZa PSIHOportal pripremila klinička psihologinja Irena Pastuović Terze.

Depresija-naša svakidašnjica?

Mr.sc. Irena Pastuović Terze, klinička psihologinja, psihologinja u medicini rada

Phaedra psihološko savjetovalište j.d.o.o.

1. Kako biste opisali depresiju? Jesu li sve depresije iste?

Depresijom se naziva psihičko stanje kojeg karakteriziraju dugotrajna tuga, nesposobnost uživanja u ranije ugodnim aktivnostima i duševna bol. Uz to, ljudi koji boluju od depresije često osjećaju manjak energije, promjene apetita, nesanicu ili preveliku potrebu za snom, povećanu tjeskobu ili zabrinutost, smanjenu koncentraciju, loše pamćenje, sniženo samopoštovanje, a teškoće mogu progredirati sve do misli o samoozlijeđivanju ili suicidu. Postoje razne vrste depresije, a ona može varirati od blaže narušenog raspoloženja do teške psihotične i suicidalne depresivnosti. Depresija ostavlja posljedice na odnose s obitelji i prijateljima i na radnu sposobnost.

Stručnim rječnikom rečeno, radi se o biopsihosocijalnom poremećaju raspoloženja koji se očituje pojavom niza kognitivnih (mentalnih), ponašajnih, afektivnih (emocionalnih) i psihosomatskih (tjelesnih) simptoma, a ubraja se u najčešće i najranije opisane psihičke poremećaje.

U biološkoj osnovi depresivnog poremećaja  nalazimo promjene funkcioniranja prijenosnika živčanih impulsa između živčanih stanica. S biološkog aspekta dakle, biokemija mozga u depresiji je promijenjena, poremećena je ravnoteža neurotransmitera (serotonin, dopamin), a također je pojačana aktivnost endokrinološkog sustava za pojačanim izlučivanjem hormona stresa (adrenalina i noradrenalina).

 S  obzirom na tijek bolesti razlikujemo unipolarne  depresije kod kojih postoje samo depresivne epizode i  bipolarne depresivne poremećaje, u kojima se uz depresivno pojavljuje i povišeno (manično) raspoloženje. Prema težini depresija se proteže se od blagih i umjerenih s raznovrsnom kliničkom slikom, do teških depresivnih epizoda s težnjom kronifikacije, perzistentnih, produženih i ponavljajućih depresivnih epizoda, pa sve do bipolarnog afektivnog poremećaja. Vrlo je raširen i anksiozno-depresivni poremećaj koji kombinira depresivnost sa napetošću (anksioznosti), a broj oboljelih je nepoznat jer se radi o blažem poremećaju zbog kojeg ljudi najčešće ne traže stručnu pomoć.

Iako postoje opisane zajedničke karakteristike, svaki je pojedinac na sebi  svojstven način tužan i depresivan, i ne treba zaboraviti da uvijek liječimo osobu, a ne bolest ili poremećaj.

2. Koliko je, prema dostupnim podacima, depresija danas raširena?

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, mentalni poremećaji drugi su najčešći uzrok hospitalizacija u dobi od 20 do 59 godina, odmah iza karcinoma, s tim da 10-15% posto stanovnika ima blage do umjerene depresivne simptome, dok 1,5% stanovnika ima umjereno teške do teške depresivne simptome.

Na svjetskoj razini, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje da će depresija 2020. postati drugi svjetski zdravstveni problem.

Depresija je prirodni pratitelj večine kroničnih i teških bolesti, naročito onih neizlječivih, pa se može smatrati da je pravi broj oboljelih od depresije znatno veči od statistički zabilježenog, a uključuje i večinu teško tjelesno oboljelih pojedinaca.

Također, najveći broj anksiozno-depresivnih osoba se nikad ne javi na liječenje. Gotovo je svatko kod sebe tijekom života zamjetio neki prolazan porast na depresivnosti. Broj oboljelih se u biti ne zna i ne može točno procijeniti, ali mislim da nije pretjerano reći, da se gotovo svaki drugi čovjek bar povremeno hrva s nekim oblikom depresivnosti.

Na žalost u sustavu zdravstva pažnja se daleko više poklanja tjelesnoj nego psihičkoj komponenti bolesti.  S tim da sama depresija povećava rizik od dobivanja i razvoja daljnjih tjelesnih bolesti, te statistički značajno skraćuje životni vijek kod oboljelih.

3. Koji su razlozi za takvo stanje?

Razlozi za to su stigmatizacija psihičkog, razdvajanje psihičkog od tjelesnog, lakše priznavanje fizičke nego psihičke bolesti, neosviještenost stanovništva, kao i premali broj psihologa i drugih stručnjaka za mentalno zdravlje zaposlenih u zdravstvu. Na žalost, tako se dolazi u začarani krug, jer često se ni tjelesna komponenta bolesti ne poboljšava dok se ne desi promjena u psihičkoj, kao i obratno.

Stručnjaci poručuju da depresija može pogoditi svakoga i da nije znak slabosti, kako se često smatra, no stigma i diskriminacija koje prate mentalne bolesti, uključujući i depresiju, dovode do kasnog prepoznavanja bolesti i odgađanja početka ljiječenja.

4. Je li s obzirom na brz ritam života, gotovo svatko u riziku od razvoja depresivnog poremećaja? Obolijevaju li samo „izrazito osjetljivi“?

Stresan i ubzan način života, preopterećenost poslom, otuđeni i kompetitivni odnosi na radnom mjestu uz nedostatak vremena za sebe i bliske ljude potpomažu razvoj depresivnog raspoloženja. Aktualna individualna osjetljivost pojedinca ovisi o obrojnim faktorima koji su trajnije, kao i  trenutku oboljevanja prisutni u njegovom životu i okolini. Nije svaka prolazna promjena raspoloženja automatski depresija.

No iako se svakome može desiti da je u nekom periodu, ponekad i duljem, sniženog raspoloženja, bezvoljan, ukoliko takvo stanje dugo traje i negativno utječe na razne sfere života, uključujući intimnu, radnu i obiteljsku, poželjno je, a ponekad i nužno, konzultirati se sa stručnom osobom. S tim da je pravilo koje ovdje vrijedi: „Čim prije, to bolje.“

5. Koje dobne skupine su najpogođenije depresijom?

Sve su dobi pogođene depresijom, s tim da je rizik povećan u pubertetu i adolescenciji, perimenopauzi i menopauzi, kod muškaraca u andropauzi. Životne promjene poput promjena radnog statusa, umirovljenja, dobitka djeteta, razvoda (ali i vjenčanja, iseljavanja iz zemlje i drugih „pozitivnih“ promjena) mogu biti okidači i doprinjeti razvoju depresije.

6.Jesu li depresijom više pogođene žene ili muškarci?

Prema podacima, žene su statistički gotovo dvostruko više pogođene depresijom, pa se stoga smatra da je kod njih zbog bioloških i društvenih razloga depresija učestalija. No postoje iskustva terapeuta i zaključci da se kod muškaraca depresija drugačije manifestira, na načine koji nisu u potpunosti obuhvaćeni uobičajenim shvaćanjem depresije, niti sadržani u dijagnostičkim kriterijima u priručnicima, kao ni u odgovorima na psihološkim testovima depresije. Prema tome, muškarcima se, iako postoji, depresija nekad ne dijagnosticira, pa se ne liječe i često negiraju svoje stanje, a odgađanje liječenja im samo još dodatno pogoršava stanje.

Kod muškaraca ona se ne tako rijetko pojavljuje zamaskirana u druge simptome poput umora, napetosti, nesanice, teškoća koncentracije, psihosomatskih tegoba. Čest je i porast na agresivnosti uz sklonost eksplozivnom reagiranju, kao i nemogućnost odupiranja stresu, s tim da je stres uzrok, ali i indikator depresije. Kod muškaraca se uslijed depresije nerijetko pojačava neprijateljski stav prema okolini, ljutnja, sklonost antisocijalnom ponašanju. Češče posežu za alkoholom i opijatima radi ublažavanja tegoba, što im dodatno pogoršava stanje. Razlozi drugačijeg manifestiranja su genetski, ali i odgojni, u smislu identifikacije s ocem i drugim muškarcima, jer se na žalost smatra prihvatljivijim da dječaci nešto razbiju ili se potuku, nego da se rasplaču.

Zbog njihovih poteškoća nerijetko trpi obitelj, čime se onda broj oboljelih potencijalno povećava.

7. Koji su uzroci depresije?

Prema uzorčnicima, depresivni poremećaji mogu se podijeliti na primarne (endogene) koji su biološkog podrijetla s presudnim genetskim faktorima i nastaju bez vanjskog povoda,  psihoreaktivne (psihogene) koji nastaju kao reakcija na vanjski događaj (određeni stres ili gubitak) i organske (somatogene) koji nastaju kao posljedica tjelesnih bolesti. Postoji niz teorija o nastanku depresije, no mogli bismo načiniti glavnu podjelu na  biološke (biokemijske) i psihosocijalne teorije.

Svi ti mnogostruki potencijalni uzroci depresije često se javljaju u kombinaciji. Genetski i nasljedni činitelji mogu se uočiti proučavanjem cijelih obitelji. Stresni događaji (gubitak posla, razvod braka, prekid veze, kronična bolest, invalidnost, bolest člana obitelji) doprinose razvoju depresije. Hormonalni činitelji u razvojnim periodima puberteta, perimenopauze, menopauze, andropauze, te nakon poroda mogu biti u nekim slučajevima ključni za razvoj depresije. Depresija se može javiti uslijed intenzivnog žalovanja za voljenom osobom. Stresan i ubzan način života, preopterećenost poslom, otuđeni i kompetitivni odnosi na radnom mjestu uz nedostatak vremena za sebe i bliske ljude potpomažu razvoj depresivnog raspoloženja.

Postoji i dokazan utjecaj klimatskih uzroka, tako da je stanovništvo s geografskih lokacija s manje sunčeve svjetlosti pogođenije depresijom. Vrijedi i obratno, više sunca- manje depresije, pa se putovanje u „toplije krajave“  može koristiti u svrhu poboljšanja zdravlja. Mehanizam djelovanja ima neurokemijsku osnovu, jer je lučenje „hormona sreće“(neurotransmitera) potaknuto izlaganjem sunčevoj svjetlosti. Svi manje više primjećujemo da smo krajem zime nekako potišteniji, a s porastom temperatura, produljenjem dana s više svjetlosti tijekom proljeća „živnemo“.

Razvoju depresije doprinose ekonomski razlozi u vidu siromaštva i prezaduženosti, nezaposlenosti i sličnih pojava koje sigurno utječu na porast depresivnosti. U zemljama u tranziciji kao što je Hrvatska problem je potenciran društvenom i ekonomskom preobrazbom koja je bolna za mnoge.

Depresija će tim vjerojatnije nastati što se više negativnih činitelja desi odjednom.

8. Što možemo učiniti kako bi se zaštitili od depresije?

Kod depresije je, kao i kod drugih bolesti i poremećaja, barem donekle moguće preventivno djelovati tako da se ona ne razvije. Možemo  to činiti trudom oko zdravih odnosa s drugima u najbližoj, ali i široj okolini, u obitelji, s prijateljima, kolegama i na radnom mjestu, zdravim stilovima življenja, promoviranjem zdravlja na svim razinama, redovitim spavanjem, zdravom prehranom, kretanjem, šetnjama na suncu, stalnim učenjem i usavršavanjem, upražnjavanjem hobija. Trebamo se povremeno preispitati koji nas dio života čini depresivnima i učiniti ga boljim, zdravijim, istinitijim. Laganje i uljepšavanje istine o nama i bližnjima neće nas učiniti manje depresivnima.

Ukoliko smo već imali problema s depresijom, ili u našoj obitelji ima oboljelih, trebali bismo biti naročito senzibilizirani na sve znakove depresivnosti. Posjet stručnjaku što ranije, kako se bolest ne bi „razmahala“, trebao bi biti pravilo, ni manje ni više nego kod tjelesnih tegoba.

 9.Kada se radi depresije treba javiti psihijatru, a kada psihologu?

Odluka o javljanju psihijatru ili psihologu ovisi o težini i intenzitetu poremećaja, o ranijoj povijesti liječenja, kao i o dostupnosti traženih stručnjaka.

Generalno govoreći, ukoliko se radi o najtežim oblicima bolesti, uputnije je javiti se psihijatru, kao i ako postoji povijest psihijatrijkog liječenja. Psihijatar je ovlašten pripisati nam lijekove, kao i uputiti nas na bolničko liječenje.

Ukoliko se ne radi o najvišim  intenzitetima bolesti, možemo se javiti psihologu ili psihijatru. Bitno je povjerenje u odabranog stručnjaka, ono je jedan od preduvjeta uspješnog liječenja. U novije vrijeme, ljudi se radije javljaju psiholozima, naročito ako se radi o blažim stupnjevima poremećaja, kao i u životnim krizama, kada pomoć psihologa djeluje preventivno u odnosu na moguć razvoj poremećaja.

10.Da li je rješenje u uzimanju lijekova?

Postoje depresivna stanja koja je nemoguće pobijediti bez lijekova, kao na primjer psihotična ili vrlo teška depresivna stanja, s tim da nam lijekove propisuje specijalist psihijatar. Propisani lijekovi onda najdirektnije utječu na biokemiju mozga, ondnosno na neurotransmitere kojima živčane stanice komuniciraju. Takva su stanja jako teška i moguće opasna po život pa treba djelovati bio-kemijski odnosno farmakološki, a zatim nastaviti s psihoterapijom, kako bismo proizveli poželjne promjene u osobi, njenim doživljajima, ponašanju i okolini, što onda čuva njeno psihološko stanje.

Kod blažih depresivnih stanja, lijekovi nisu nužni, a preporučuje se psihologijsko savjetovanje ili psihoterapija. Ukoliko se nekritički posegne za ljekovima, čak i u slučaju blaže depresije, lako nam se može desiti da ne riješimo uzrok depresije, jer nam je od ljekova bolje, no to je jednostavniji put, koji nas veže uz uzimanje lijekova. I što će se desiti ubuduće; samo još više ljekova, svaki puta kad nam nije dobro. Kao što nije svaka prehlada za antibiotik, tako nije ni svaka depresija za antidepresiv.

Psihoterapijom, naprotiv, pokušavamo sagledati uzorke koji su nas doveli do toga da se loše osjećamo i  radimo na promjenama u svom životu ili sebi koje nam mogu pomoći da istinski riješimo ili barem ublažimo naše probleme.

11. Koji psihoterapijski pravci uspješno tretiraju depresiju?

Razni psihoterapijski pravci uspješno tretiraju depresiju, a edukacija stručnjaka za mentalno zdravlje može u tom smislu biti vrlo raznolika. U psihoterapiji su osim  psihologa i psihijatara, educirani i drugi stručnjaci. Tako su, na primjer, stručnjaci koji dolaze iz umjetničkih profesija najpozvaniji su u provođenju art terapije.

Logoterapija odnosno egzistencijalistički usmjerena pshiologija uči nas da je u životu najvažnije pronaći smisao, no pronađeni smisao ne vrijedi jednom zauvijek, nego ga treba u raznim etapama života iznova pronalaziti, jer je život proces neprestane promjene. I u najtežim životnim uvjetima, u logorima, ljudi su uspijevali pronaći smisao. Ispraznost života nekad se teže doživljava nego bol i gubitak.

Kognitivno-bihevioralna terapija ne bavi se uzrocima depresije već obrascima razmišljanja (kognicijama) koje iz negativnih nastoji pretvoriti u pozitivne, a onda takve obrasce učvrstiti nagrađivanjem i samonagrađivanjem. Smatra se da su negativni obrasci razmišljanja naučeni i potkrepljeni brojnim ponavljanjima. Na primjer u našoj kulturi gotovo je pravilo da se ljudi stalno žale i „kukaju“, a drugi im daju za pravo. Na taj način potkrepljuju njihov pogled na život, koji je u suštini depresivan, jer ne primjećuju ništa lijepo i dobro oko sebe, a ujedno u okolini nalaze opravdanje za svoje loše stanje. Čini mi se da smo kao društvo „naučeno depresivni“.

Terapija bazirana na trasakcijskoj analizi upućuje nas na razotkrivanje „životnog skripta“ koji smo osmislili pod utjecajem interakcije s roditeljima tijekom odrastanja. Pri tome gradimo razna uvjerenja o tome kako će izgledati naš život kad odrastemo, a taj skript može biti pesimističan i depresivan za nas. Cilj terapije je u širem smislu redefiniranje našeg „skripta“i davanje dozvole terapeuta za bolje i zdravije odluke o vlastitom životu.

Postoje i mnogi drugi terapijski okviri i pravci u liječenju i svi se više ili manje uspješno bave depresijom.. Ne treba zaboraviti da liječenje nastaje pri susretu dvije osobe, terapeuta i klijenta pri čemu oboje imaju zadaću aktivno doprinositi procesu izlječenja.

Vviše informacija o autorici članka kliničkoj psihologinji Ireni Pastuović Terze pročitajte ovdje.

 

 

 

Share

Dodatne informacije