Igor Longo: Pomažući, roditelji djeci često otežavaju

Share

Prenosimo intervju koji je kolega psiholog Igor Longo 2013. dao za "Slobodnu Dalmaciju". 

 

Igor Longo (66) psiholog je i psihoterapeut s 42 godine rada u struci: od splitskog Škvera, Centra za odgoj maloljetnika s poremećajima u ponašanju i ličnosti, Centra za socijalnu skrb, Doma za djecu i mladež bez adekvatne roditeljske skrbi “Maestral”, preko rada s djecom predškolske dobi u Dječjem vrtiću “Cvit Mediterana”, ambulantnim tretmanima djeteta, bavljenja intelektualno darovitom djecom, do savjetovanja roditelja i pokretanja različitih edukacija za roditelje, odgojitelje, učitelje i pomoćno osoblje. Uglavnom, desetljeća je uložio u rad s djecom i mladima, a suosnivač je i niza humanitarnih udruga. Posebnu je pažnju posvetio temama vršnjačke pomoći, odnosno brizi mladih za mlade. Istovremeno, licencirani je učitelj Instituta Williama Glassera, utemeljitelja Realitetne terapije i Teorije izbora.

Za početak, intrigiralo nas je područje industrijske ili psihologije rada, koje je danas vrlo aktualno, kad se život velike većine radnika sveo na užasne okolnosti – rada bez plaće, kašnjenja primanja ili nezaposlenosti, što se implicira na odnose u obitelji, ali i potiče društvenu frustriranost širih razmjera. U ono vrijeme, početkom 70-ih godina prošlog stoljeća prof. Longo se sjeća sasvim drukčijeg pristupa radničkim problemima.

– Psihologija rada bavi se potrebama čovjeka u njegovu radnom okruženju i usklađivanju sposobnosti, vještina, znanja djelatnika sa zahtjevima radnog mjesta. Primjerice, ako postoji nesklad u vještinama radnika i radnog mjesta na koje je raspoređen, čovjek neće ostvariti očekivani rezultat. Posebno smo se bavili ljudima koji ulaze u Brodogradilište, a to su bila vremena velike fluktuacije u vrijeme konjunkture te tvrtke. U timu za prijem na rad je bio liječnik medicine rada, inženjer zaštite na radu, poslovođa u čiji odjel kandidat ulazi, kadrovik i psiholog. Mogu reći da smo godišnje obrađivali oko 1000 - 1200 ljudi koji su dolazili u Škver, a bio je i ogroman broj onih onih su izlazili, i oni su također prolazili razgovor s psihologom. Velik broj radnika koji su ulazili i izlazili iz Škvera bio je i zbog toga što bi u Splitu izučili zanat, a onda odlazili u brodogradilišta u sjevernoj Njemačkoj gdje su bili vrlo cijenjeni i bolje plaćeni.

» Izlazak je zadnjih godina jedina konstanta ...

– Pobjegli su svi koji su mogli, a dio ljudi ostao je prikovan zbog kvalifikacija, onog “brodo-” u svom zanimanju, poput brodoelektričara, brodostrojara, brodocjevara. Mislim da sada i ne postoje slični timovi stručnjaka, barem ne psihologa koji bi se bavili radnicima. Znate, u to vrijeme se u Škver ulazilo sa strahopoštovanjem, bio je to golemi organizam sa sedam tisuća zaposlenih i par tisuća kooperanata. Raditi u Škveru bila je čast, ne samo za Splićane nego i za cijelu regiju.

» Sada su radništvo i čast dva nepoveziva pojma?

– Nažalost. Elementarna čovjekova potreba je ona za preživljavanjem – disati, jesti, piti, odijevati se... K tome, iste potrebe čovjek mora osigurati za svoju obitelj, partnera, djecu... Ako imate nezaposlenog čovjeka ili osobu koja mjesecima ne dobiva plaću, ugrožena je ne samo njegov egzistencija, nego i slika koju taj čovjek ima o sebi, te slika koju njegova obitelj ima o njemu. Nije riječ samo o pukom preživljavanju, nego i o drugim potrebama, recimo novim patikama za djecu, a djetetov odlazak na koncert neću ni spominjati. Dolazimo do situacije u kojoj roditelju dijete kaže: “A tko si ti? Što ti možeš? Ti nisi važan.” Dalje, ako je ta neizvjesnost konstantna, ako se ne vidi svjetlo na kraju tunela, rađaju se strahovito stresna stanja i takav čovjek postaje destabilizirani subjekt. Te situacije mijenjaju i njegovo socijalno ponašanje, on je bolno frustriran i osjeća se podcijenjen.

» Onda radnici u Hrvatskoj imaju visok prag tolerancije, još uvijek su prilično mirni?

– Da, ali je pitanje je li taj visoki prag tolerancije dobro iskušavati na način kako se to čini u Hrvatskoj. Za ovo što se događa ljudi nisu krivi, oni ne odlučuju o situaciji, kao što mogu odlučiti što će odjenuti ako pada kiša. Situaciju definira netko tko ima moć. A ako nekome ne daješ što je njegovo, plaću koju je zaradio, onda to mora biti kazneno djelo, jer je to čudovišno okrutno.

» Ne izlaze na ulice ...

– Razočarani su, bojim se, čak i u pitanju prosvjeda. Izgubili su svaku nadu, ponajprije u političare, koji ne dijele sudbinu sa svojim narodom. Pogledajte kako je novi papa postao globalno popularan s nekoliko poteza kojima je pokazao skromnost, ljudskost, želju za ljudskim dijalogom. Naglasio je kako ljudi koji odlučuju trebaju služiti i skrbiti o narodu. A što vidimo kod naših političara: cinizam, egoizam, sarkazam... Pogledajte im lica – na njima najčešće nema ničeg osim blefa. To ljudi koji su u teškoj poziciji čitaju vrlo jasno. Građani su u novu vlast polagali nadu, ali i to malo nadanja je nestalo. Sada gube nadu u sebe i u ikakvu mogućnost za promjenu nabolje. Postat će to očito upravo na nadolazećim izborima za lokalnu vlast i EU parlament. Po svemu sudeći, izlaznost na birališta bit će katastrofalno niska. Kad bi naši političari pokazali samo malo solidarnosti, poput novoga pape, pa se recimo odrekli dijela visokih plaća i povlastica, njihov bi narod to znao iščitati, a političari bi znali kako je biti u cipelama osobe koja nema ništa ili ima vrlo malo.

» Tek mladi su u očajnom stanju?

– Vide svoje roditelje i susjede, zaključili su da stariji nisu uspjeli izboriti pravdu, pa oni i ne pokušavaju. Nažalost, čini se da ponajviše razmišljaju kako svoju kompetentnost i obrazovanje iskoristiti na nekom drugom kraju svijeta. A to je znak da je voda došla do grla. Moj sin je odlučio biti profesionalni vojnik. Ajme meni, pomislio sam. Ali tko će ga spriječiti i kakvo drugo mu rješenje ponuditi? Drugi sin je pomorac, završio je Pomorski fakultet i plovi za stranu zastavu. Bili roditelji sretni ili ne, djeca će postati sami sebi majstori, jer očekivati od političara da se pobrinu za budućnost mladih u Hrvatskoj očito je uzaludno. Isto tako ne vjerujem da će zemlje Europske unije naše mlade dočekati raširenih ruku, osim ako ne vide korist od njih za svoje društvo.

» Kako će onda kreirati svoju budućnost?

– Ako mladi nemaju snove, kako će ih imati kao odrasle osobe?! Mladoj osobi je imanentno da sniva i osmišljava svoju budućnost, to je njezino pravo i potreba. Da se ne miri s postojećim stanjem, da ispituje svoje potencijale. Stoga je vrlo bolno vidjeti mlade koji su digli ruke od sebe. Da ne govorimo kako je mladi čovjek i duševno biće, nije dovoljno samo ispuniti potrebu preživljavanja, a neki nemaju ni taj preduvjet.

» Znači, Hrvati su osuđeni na sveopću depresiju?

– Kvaliteta života u Hrvatskoj je vrlo niska u odnosu na europske zemlje. Naši građani s pravom očekuju da na vlasti imaju nekog tko će s njima vaditi kestenje iz vatre, no to se pokazalo nerealnim, a kamoli očekivanje da ćemo imati nekog tko će skrbiti o nama i tko će nas – voljeti i uvažavati! Zamislite to očekivati od političara danas, a trebalo bi biti sasvim normalno. Međutim, mi jednostavno nismo ista ekipa. Oni ne znaju kako se mi osjećamo, niti kako živimo, a određuju našu sudbinu. Kad čovjek to posvijesti, osjeća se vrlo loše.

» Može li pomoći Vaša edukacija o skrbi “mladih za mlade”?

– Ponajprije bi roditelji trebali poučavati svoju djecu da se odgovorno ponašaju, oni su prvi i najvažniji edukatori i odgajatelji. Kad mi roditelji dovedu dijete koje navodno ima problema, najprije tražim: “Čekajte, prije svega ćemo mi sjesti i porazgovarati u šest očiju, da vidimo kako je do toga došlo. Koje vrijednosti usađujete djeci, koju filozofiju, kakvi su vaši odnosi...” U predškolskom odgoju to počinje, onda kad roditelji misle: “Još je mali, lako ćemo...” A već tada se stvara presudan odnos. Odgoj počinje od djetetova dolaska na svijet, ne mogu njega pravilno i dominantno kreirati babe, tete, ni ustanove, roditelji su tu najvažniji.

» Oni vole svoju djecu, ali rade po cijeli dan.

– Naravno da neće ostaviti posao, ali zato vrijeme provedeno s djetetom mora biti maksimalno kvalitetno iskorišteno. Često roditelji imaju uvjerenje kako će drugi izvanjski utjecaji pravilno kreirati njihovo dijete, vjeruju u svemoć svojih strategija koje se svode na to da dijete ide na sportove, jezike, u različite ustanove... A njemu fale mama i tata, bliskost, privrženost i kvaliteta odnosa.

» Više nema “batine iz raja”?

– To je metoda koja je mogla ponekad dati neki rezultat, pa dijete u blizini batine neće raditi ono što ne očekujemo da bi trebalo. Ali, kad se batina odmakne, nastavlja činiti ono što ne bi trebalo. Dugoročni rezultat takvih pristupa je udaljavanje djeteta od roditelja koji drži batinu. S druge strane, i djeca dobivaju zakonska prava, ponekad čak i prevelika...

» Pa se nastavnici žale na batine i nemoguće uvjete rada s djecom?

– Cijeli sustav koji se bavi mladima jest nedorečen, a svodi se na to da mladi opet nemaju ništa. Učiteljima je, po onome što pratim, u takvom sustavu ponekad nesnosno. Iz svega je očito da se radi pogrešno.

» Vječno pitanje: Je li djeci i mladima bolje na ulici ili za kompjutorom?

– Kad je riječ o socijalizaciji, svakako da je neposredni kontakt neusporedivo pozitivniji od komunikacije u virtualnom svijetu. Na primjer, djeca se kroz kompjutorske igrice, često krvave, uvode u svijet koji nije njihov i nipošto nije bezazlen. Potreban je veći nadzor nad djecom dok plove po moru interneta, jer to uistinu nije samo dječji svijet.

» Jesu li djeca danas tupavija: idu na desetak repeticija, roditelji s njima uče, a generacije su se školovale bez svega toga bez ikakvih pomagala?

– Sjećam se razgovora jedne svoje poznanice. Dijete joj kaže: “Još nisi pročitala lektiru?!” “Sine, nisam stigla.” “Znaš da će me sutra pitati, moraš mi to napisati!” U redu je da roditelji prate školski rad svoga djeteta, pa čak i da mu omoguće dodatnu edukaciju u predmetu koji mu zaista ne ide. Ali, oni koji uče sve predmete s djetetom i plaćaju repeticije iz skoro svih predmeta, potiču neodgovornost svoga djeteta! Dijete je već u petoj-šestoj godini sposobno izrezati odrezak i oguliti bananu. No, ako roditelj to uporno radi umjesto njega, ono neće pokušati ni u dvadesetoj. Jednako je i ako uči, čita ili piše zadaćnice umjesto njega. Dijete koje ide na deset repeticija, ni u ostalim pitanjima u kući ne pridonosi kvaliteti obiteljskog života. Roditelji često to rade kako bi djetetu “olakšali”, a zapravo mu otežavaju odrastanje i preuzimanje odgovornosti za svoj život, čak i iz unutrašnje potrebe da speru sa sebe krivnju, odnosno odgovornost koju nose zbog nekog razloga.
 

DAMIR ŠARAC
 
izvor: slobodnadalmacija.hr
Share

Dodatne informacije