Rijeèki psiholozi pružaju podršku ženama veterana

Share

 Morale su proæi godine i godine nakon rata pa da struènjaci iz rijeèkog Centra za psihotraumu uoèe da osim sudionika rata postoje i neke druge žrtve – njihove supruge. Kako i bi? I danas, petnaest godina poslije, one pomoæ traže samo onda kad im se ta pomoæ ponudi, kada ih ta pomoæ "pronaðe". Pa i tada se otvaraju sporo, poput školjki. Jer, kako priznati da dalje ne možeš sam?

Na grupnoj terapiji okupljaju se ponedjeljkom, i tada nemaju status pacijentica poput svojih supruga oboljelih od PTSP-a, veæ klijentica – sve dok to ne zatraže same.

Jedna od njih je i 34-godišnja službenica Marijana Mediæ. Njezinu suprugu, s kojim je još od gimnazijskih dana, bilo je samo 17 kada je obukao odoru i krenuo u rat.

– U poèetku nismo shvaæali što mu je. Muèio ga je osjeæaj gušenja, tjeskobe, skakao je iz sna. Iako mu se nekad èinilo da æe umrijeti, nikad nije želio prièati o ratu, a za psihijatra nije želio ni èuti. Prag tolerancije postao mu je jako nizak: u sekundi iz njega sukne vulkan, u drugoj je veæ miran. Prema obitelji nije bio agresivan, ali znali smo se jako "zakrviti" oko obiènih, životnih situacija – kaže Marijana.

A kako je njoj?
Premda cijela obitelj diše u ritmu suprugova PTSP-a, nije joj lako èuti kada njihov sedmogodišnji sin pita: “Tata, jesi li popio tabletu?” No, pita li je itko sve ove godine kako je njoj, Marijani? I tako je u sijeènju prihvatila poziv iz Centra za psihotraumu.

– Veæ na prvoj terapiji sam se raspala, rasplakala kao kišna godina. Rekla sam sve što nisam imala kome reæi i odmah osjetila veliko olakšanje. Nakon tolikih godina dobila sam pažnju samo za sebe i vidjela da nisam sama i da mnoge žene proživljavaju isto – prièa Marijana.

Je li ikada pomislila diæi ruke od svega? Nikad, kaže, puno je prošla sa suprugom, obitelj joj je svetinja, a ljubav prije svega.

– Znam da nikad neæe biti kao prije rata, ali molim Boga da ne bude gore. Ali znate kako kažu, sutra je novi dan – dodaje.

Marijanine novosteèene prijateljice prešutno se slažu: njihove su prièe razlièite, a opet tako sliène. Slažu se u još neèemu: da se osjeæaju mnogo bolje.

– Puno mi znaèi što sam ovdje, veæ se dan prije veselim što æu doæi u Centar. Bilo je teških situacija u mojoj kuæi, no otkako to mogu podijeliti s drugima, snažnija sam osoba i mogu se nositi s time – kaže 45-godišnja Zlata, koja je uz svog supruga 28 godina.

I Marija (50) kod sebe primjeæuje odluènost i samopouzdanje koje je negdje izgubila putem.

– Konaèno sam shvatila svoju ulogu u obitelji: ja nisam terapeut, ja sam samo njegova supruga – kaže.

Na žalost, neki, poput Lorene (41), još uvijek ne nalaze naèina da prodru kroz bedeme suprugove duše.

Novo samopouzdanje
– I dalje mi nameæe osjeæaj da sve što kažem ne valja. Èak i nakon terapije u Centru, nikome ne prièa o svojim osjeæajima, pa ni meni. Zbog toga sam depresivna i svi se èude mojoj upornosti, ali drži me vjera.

Pomažem si èišæenjem po kuæi, èitanjem knjiga, druženjem s djetetom. Sve dok ne budem mogla pomoæi njemu, pokušat æu pomoæi barem sebi, olakšati dušu sa ženama sliènih sudbina – kaže Lorena.

I Adrijana (41) je godine i godine provela strepeæi: najprije dok je èekala supruga da se vrati iz rata, potom da postane osoba koja je nekad bio. – Godinama je bježao od mene i od kuæe, a ja sam živjela po onoj: ne pitaj, ne prièaj.

On je imao svoje probleme, a ja naše. Ima dana kada možemo skupa zapjevati, a ima i dana kad ga ne smijem ni pogledati. To stvarno nije bio brak, dok nismo poèeli dolaziti ovamo, svaki u svojoj grupi. Primjeæujem da je malo smireniji i da se u nekim situacijama poèeo kontrolirati – kaže Adrijana.

Voli dolaziti u Centar i radi sebe same: tek se ovdje može isplakati i nasmijati. I èuti da nije jedina koja, cijelom svijetu u inat, nikad neæe ostaviti svog supruga jer ga beskrajno voli, usprkos tome što za njih rat nikada nije prestao.

izvor: vecernji.hr / Renata Rašoviæ

Share

Dodatne informacije