Ja psiholog – jučer, danas, sutra

Share

Ovo je priča mlade kolegice psihologinje koja opisuje trnovit put od diplome do prvog radnog mjesta. Vjerojatno će se mnoge mlade kolegice i kolege prepoznati u ovoj priči. Na kraju teksta postavlja se pitanje što možemo kao struka i kao društvo učiniti da mladim psiholozima olakšamo put do prvog zaposlenja? Iskreno, hvala kolegici Tihani da je na ovako iskren način s nama podijelila svoju priču.

Moje ime je Tihana Đumić. Moje uloge su brojne, a zvanje i životni poziv samo je jedan. Cijelim svojim bićem ja sam psiholog, sa svim ljudskim slabostima i manama pokušavam svoj poziv obavljati što bolje, živjeti ga. Govore mi stariji kolege da sam još previše zelena i naivna. Da su nam ogranićenja unutar društva u kojem živimo i radimo brojna i da ne možemo učiniti mnogo ma koliko se trudili. Ne prihvaćam to! Vjerujem da je mnogo toga moguće ukoliko čovjek u nešto vjeruje i ne odustaje. Na žalost, čini se da se društvo u kojem živimo ipak stvarno silno trudi da nama, mladim psiholozima koji još uvijek žive sa svojom ludom idejom da mogu mijenjati svijet, zalupi sva moguća vrata u lice.


Moj slučaj nije mnogo drugaćiji od onog mojih kolega. Naime, prošle godine sam, uz pedagogiju, završila i studij psihologije, na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i silno ponosna krenula prema tržištu rada, misleći sa dva faksa lako je naći posao. Ipak, ispostavilo se da nije tako lako. Prvo me pokosila, sada promjenjena, odluka Ministarstva znanosti da kao rodilja koja je primala porodiljnu naknadu, nemam pravo na potpuno financiranje Osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa od strane države, već da mi zdravstveno osiguranje treba plaćati poslodavac. Zbog toga se opetovano događalo da su me mnoge organizacije i institucije zvale, no niti jedna nije bila spremna plaćati tih cirka 400 kn mjesećno. Sjećam se da je to izazvalo popriličan pad morala. Sreća je da je ta odluka vrlo brzo nakon toga promjenjena, čime sam na tržistu radne snage postala poželjnija roba. Možda se čini da je riječ roba pregruba, no ona sasvim jasno i nimalo krivo ne opisuje onaj pokisli osjećaj sa kojim šalješ životopise u nadi da ćes napokon krenuti raditi, no nisi siguran da li ćeš od toga imati dovoljno za minimum životnih potreba. Ukoliko se pobuniš zbog toga, stariji kolege ti govore da si nezahvalna, ne cijeniš struku, ne vidiš širu perspektivu i slično, no teško je sagledati sve te silne kuteve u situaciji kada ti je gola egzistencija upitna. Na moju sreću, oko sebe imam divne ljude, iz struke i izvan nje, koji su mi pomogli da nađem svoj pravi put za usavršavanje unutar svog životnog puta i ovim im putem zahvaljujem od sveg srca.


Prijavila sam se za stručno osposobljavanje za psihologa u Varaždinsku bolnicu, i na kraju, nakon gotovo devet mjeseci potrage, nebrojenih otvorenih molbi za posao i mnogih jednosmjernih puteva, naišla na širom otvorena vrata i nasmješena lica. Odjednom se sve poklopilo i imalo je savršenog smisla. No ostaje još jedna sitnica – kako preživjeti godinu dana uz režije, dijete, kučne potrepštine i ostale troškove, kad ti pola od tih 1600 kn odlazi na benzin? Sitnica koja i dalje poput otrova truje moju slobodu da volim svoj posao, uvlači se poput kuge u moje kosti i danonočno mi neda mira. Sitnica. Ipak, čini se da su za nas mogli učiniti više. Institucije pod čijim smo okriljem, kao mladi ljudi, psiholozi i budući radnici, mogli su donjeti odluke za nas koje bi nam omogućile da sa malo više poštovanja kročimo u život. Da nakon svih tih godina koje su nam roditelji plačali i koje smo radili da preživljavamo u drugim gradovima, napokon sami zarađujemo za svoj život. Bez da se osjećamo jadno, posramljeno i izrabljeno. Mogli su, ali nisu se borili za nas koliko je trebalo. Govore nam da se strpimo, da pregrmimo, da je njima bilo teže kada su ih bacili u neku ustanovu, na neko radno mjesto bez iskustva i svašta slično. Meni se to čini poput raja. Uživala bih kada bi me “bacili u vartu” da se sama snalazim i gradim kao stručnjak, da grcam u vodi do grla, no za pristojnu naknadu. Ovako grcamo svi skupa, kolege iz struke, podcjenjuju nas, govore da znamo mnogo a ne znamo ništa, i ljute se ili pak podsmijavaju kada tražimo više, kada se borimo. Otužno. A učili su nas da budemo drugačiji i da jesmo svi drugačiji.

Ja sam se sa svim tim pomirila i prihvatila tu godinu kao još jednu godinu fakulteta, uzet ću od toga za sebe najviše što mogu, naučiti najviše što mi se bude nudilo, steći sva potrebna znanja da kada završi i ta etapa u mom životu iz svega izađem kao pobjednik u svojim očima. A onda? I onda ću nastaviti biti zelena i naivna, ljubiti čovjeka kao biće i voljeti svoj poziv, ma gdje god se zaposlila. To želim i svima Vama, dragi kolege, od srca.

PSIHOportal / veljača 2013.

Share

Dodatne informacije