|
 Za razliku od Hrvatske u Francuskoj, u kojoj broj ovisnika o kockanju iznosi od 300 000 do 500 000, postoji mogućnost policijske zaštite ovisnika. Naime 28 000 Francuza sebi je zabranilo kockanje. Kako? Tako što je zatražilo od policije da im se ne dozvoli ulazak u kockarnice najmanje pet godina. Francuska policija izvještava da svake godine primi 2 000 do 3 000 takvih zahtjeva, što je šest puta više nego prije deset godina.
Što se tiče slične zakonske pomoći u Hrvatskoj iz ljubaznog i brzog odgovora Ravnateljstva policije saznala sam da "prema važećem zakonodavstvu, navedena mogućnost zabrane ulaska u kockarnice, a koja bi se provodila od strane policije, nije moguća." U Hrvatskoj ne postoji ni registar ovisnika pa stručnjaci tek procjenjuju na osnovi podataka iz drugih europskih država. Dr.sc.dr. Zoran Zoričić iz Klinike za psihijatriju KB "Setstre milosrdice" navodi brojku od 50 000 patoloških kockara i znatno veći broj, čak 200 do 300 000, onih koji se kreće u području rizičnog kockanja. Dakle daleko više nego onih ovisnih o narkoticima i gotovo isto koliko i alkoholičara čiji broj u RH sad iznosi oko 250 000. | Proračun se puni... | U prva 4 mjeseca 2009. samo od automat klubova država je zaradila preko 85 milijuna kuna, od kladionica preko 78 milijuna kuna, a na kasinima preko 14 milijuna kuna. U 2008. vlasnici automat klubova državi su uplatili preko 220 milijuna kn. Netko je to prokockao.
|
Dr. Zoričić se slaže da bi potpisivanje takvih zakonski važećih ugovora s ovisnicima koji se žele liječiti bio jedan od mehanizama koji bi trebalo upotrijebiti. No problem industrije igara na sreću je, smatra on, to što tržište nije kvalitetno regulirano. Zakonska regulativa mogla bi pomoći onima koji više nemaju sposobnost kontrole i uz ovisnost o kocki razvijaju neku drugu psihičku bolest koja im onemugućava shvaćanje vlastitih postupaka pa djeluje i na njihovu ubrojivost. Zabrana ulaska u kockarnice itekako bi im pomogla da se riješe samog problema. Međutim, odgovorno zakonsko reguliranje države za sad je tek ono što stručnjaci priželjkuju.
Pomagao im sustav u borbi s ovisnošću ili ne mnogi patološki kockari žele da se njihova ovisnost smatra stvarnim zdravstvenim problemom baš kao što je alkoholizam ili uzimanje narkotika. Postoji li veza između rasprostranjenosti i dostupnosti mjesta za kockanje i za igranje igara na sreću s brojem kompulzivnih kockara? Neki američki stručnjaci smatraju da veza ne postoji. To što neki određeni svjetski stručnjaci misle ne znači da je to automatski i istina. Treba uvijek gledati sveukupna statistička istraživanja, a ne pojedinčane pojave. Mislim da postoji jedna dokazanao znanstveno pozitivna korelacija između broja prodajnih mjesta i ljudi koji su u procesu igre.
Koliko su društvena kriza i siromaštvo odgovorni za širenje problema s kockom?
Mediji često griješe navodeći kao činjenicu da društvena kriza ili prijelaz iz jednog stanja u drugi generira problem i da ljudi tad automatski više kockaju i skloniji su hazardnim igrama. Puno smo bliže istini ako kažemo da marketing industrije igara na sreću i širenje uplatnih mjesta direktno doprinose i broju ljudi koji ulaze u problem. I ono što je najbitnije - to je platežna moć društva. Što je platežna moć društva veća to je veći broj ljudi koji upražnjavaju igru na sreću.
Dakle ne siromaštvo već bogatstvo?
Da, upravo obrnuto, u bogatim društvima se više kocka nego u siromašnim.
A što je s lottomanijom, ima li ona ikakav utjecaj na generiranje problema?
Ne. Igre koje organizira lutrija poput lotta jesu na neki način soft verzija igara na sreću. Daleko od toga da i one nemaju svoj adiktivni potencijal, ali na razvoj ovisnosti daleko manje utječu nego kladionice, automat klubovi ili rulet u živo. No tu se zato najbolje vidi veza između marketinga i broja uplata. Reklama navuče ljude da uplate i veće svote.
Je li odgovorno da država koja poprilično zarađuje na igrama na sreću i kockanju malo ulaže u liječenje i prevenciju? Ponaša li se fer prema kolateralnim žrtvama onog što podupire?
To je jedno od ključnih pitanja strategije razvoja tretmana ljudi s posljedicama. Država je do sad ubirala ogromne novce iz poreza igara na sreću, a nikakve novce nije ulagala u žrtve tog sustava. Do sad su od tog poreznog kolača profitirali drugi ovisnici pogotovo ovisnici o psihoaktivnim tvarima o drogama i nešto vrlo malo alkoholičari. Trebalo bi dirketno kanalizirati sredstva koje se skupe ovim porezima na liječenje onih koji su žrtve igara.
| Kako razmišlja: | | Kockar ne misli 'ja sam ušao u dimenziju ovisnosti'. Svaki kockar misli 'do sada nisam imao sreće' i to je jednostavno zabluda. Na kocki se ne može dobiti izuzev da otvorite kockarnicu. Sve drugo vas osuđuje na nesupjeh. |
Koliki postotak od sveukupnog broja onih kockaju, otpada na ovisnike o kocki?
Smatra se da će od sveukupnog broja onih koji kockaju 5% ljudi razviti patološko kockanje, znači neku vrstu ovisnosti. Dok je 20% ljudi koji kockaju u dimenziji prekomjernog rizičnog kockanja. Jedan posto onih koji kockaju su oni najteži kojima je pomoć podhitno potrebna. I tu se povlači jasna paralela, što više ljudi kocka to je veći broj onih s problemem ovisnosti o kocki.
Iz iskustva ste uočili da se kompulzivni kockar može izliječiti?
Može ga se zaliječiti. Baš kao i sve druge ovisnosti, postići da on uspostavi jednu trajnu apstinenciju. Ono što je praktički nemoguće postići je da netko tko je jednom neumjereno kockao nakon terapije i pauze stekne mogućnost kontrole i sad umjereno kocka. On to može na neko vrijeme ali s vremenom se opet vraća dimenzija patološkog. Onaj tko je jednom bio kockar uspjeh u liječenju će postići samo ako apsolutno odustane od kocke.
Tko se najviše kocka i gdje?
U kladionicama kockaju pretežno mlađi muškarci između 15 i 30 godina. Nakon toga dolaze automat klubovi u kojima su kockari nekih 5 do 10 godina stariji, a tu ima i podosta žena. Žene koje kockaju u svijetu su najzastupljenije upravo u automat klubovima. I na koncu igra u živo u pravim kasinima tu dolazi sredovječna populacija, a mlađih je daleko manje. I tu dolaze žene, no ne toliko kao u automat klubove.
| Uživa u iščekivanju i gubitku: | Rezultat igre je samo nužno zlo. Dobio ili izgubio, njemu i nije neka velika razlika. Zapravo često vas puta više, po mazohističkom modelu, protrese sam gubitak. Tako da je apsurdno ali kockar često puta traga za gubitkom.
|
Gdje će se razviti najviše kockara?
Adiktivna sposobnost je manje-više ista s jednom razlikom, da će se u automat klubovima zbog brzine same igre na kockanje navući najbrže. Tu je naime puno kraće vrijeme između povućene poluge i rezultata nego kod kladionica gdje postoji odgoda čekanja na rezultat. Najmanja mogućnost kontrole i najveći gubitak novca je na ruletu.
Što je s internet kockanjem?
Kod nas u Hrvatskoj i to nažalost dolazi i to na velika vrata. Ja u svom radu imam vrlo mali postotak ljudi koji se klade na internetu ali to je nešto što nam navelike kuca na vrata. U Europi i SAD-u je to trenutno veći problem nego li su same kockarnice. Jedno istraživanje pokazuje da samo jedna američka internet stranica dnevno ostvari zaradu kao 200 fizičkih kasina. U Europi najveći problem s internet klađenjem ima V. Britanija gdje je i najmanja zakonska regulacija. Baš zato imaju velik broj maloljetnika koji se kladi na internetu.
| Trebate li pomoć nazovite na: | | HELPLINE TEL. 0800-7888 |
U kojoj je državi kockanje dobro regulirano?
Nažalost u ovom momentu, ni u jednoj. I EU se susreće s tim i upravo priređuje program tzv. odgovornog priređivanja igara na sreću. U ovoj cijeloj priči ne treba ići sa zabranama kockanja jer je to kontraproduktivno i donkihotovski. Zapravo treba izregulirati sustav tako da opasnost da se ljudi navuku i postanu ovisni bude što manja. Zato su važni programi odgovornog kockanja što nas EU prisiljava da uvedemo u naš sustav. Sukladno tome tvrtka Admiral je uvela prvi SOS telefon i isfinancirala njegovo djelovanje. To su u Hrvatskoj prvi pionirski koraci, pridružit će nam se i Hrvatska lutrija, da se na neki način pokuša napraviti redukcija štete.
Koje bi bile mjere za redukciju štete?
Kroz prevenciju odnosno s upoznavanjem ljudi s rizicima ili stvarnim mogućnostima dobitka ili gubitka. Zatim kroz što ranije otkrivanje onih koji su već prešli prag običnog kockanja kako bi mogli potražiti pomoć. I oblikovanje sustava za pomoć ovisnicima. Nažalost ministarstvo zdravstva RH do sada nije ni upotrijebilo sredstva niti školovalo stručne timove koji bi mogli pomoći. U pravilu onaj koji traži pomoć najčešće se nema kome obratiti.
Kockari su psihički nestabilni i prije nego postanu patološki kockari?
Kod patoloških kockara je značajana zastupljenost i svih drugih psihičkih poremećaja - no ne uvijek na početku. Kod manjeg dijela kockara govorimo o primarnom poremećaju poput depresivnosti i tjeskobe gdje je kocka ventil za ispuštanje napetosti, ali onda su se navukli. Veći dio psihičke komplikacije razvija kao posljedicu kockanja. Uglavnom su to višegodišnji kockari s ogromnim dugovima i to ne samo financijskim nego i dugovima emocionalne prirode. Upropastili su brakove, razbaštinili djecu od imetka koji su i sami naslijedili od svojih roditelja, izgubili su prijateljstva, kumstva, poslove... i tu dolazi do izrazito depresivnog razmišljanja. Kockari zbog toga mijenjaju i vlastitu osobnost i razvijaju razne poremećaje.
Kako prepoznati da si postao ovisnik?
Ako je većina dnevnog vremena posvećena ili upražnjavanju igre, razmišljanja o igri ili nabavci novčanih sredstava da bi se igralo. Kad mi kockanje postane glavna aktivnost kroz 24 sata to je znak da je prijeđena barijera između normalnog i prekomjernog kockanja. Drugo, trebam se pitati mogu li kontrolirati visinu uloga koji sam donio. Mogu li izaći u momentu koji sam prije predvidio, bilo da dobijam ili gubim? Ako ne mogu stati, prešao sam rubikon patološkog kockanja i više ne mogu natrag.
Kome se mogu obratiti?
Na svaki psihijatrijski odjel i potražiti pomoć. Međutim nema organiziranog liječenja s aspekta klinike, a dobar dio mojih kolega zbog nedostatka iskustva i preopterećenosti drugim poslovima nerado prima takve ljude pogotovo stoga što tretman takvih osoba traje godinama. Lijekovi tu nisu glavno sredstvo izliječenje nego osoba koja se mijenja uz pomoć stručnjaka ili ako je pogodan za rad u sklopu grupne terapije. Lako je prestati s kockom i uspostaviti apstinenciju ali teško je promijeniti osobnost i ne kockati na duge staze. Upravo je ta promjena osobnosti koja zahtjeva višegodišnji tretman garancija da se neće vratiti svijetu kocke. Tu je opasnost i da se jedna ovisnost, ako se ne mijenja osobnost, samo zamijeni drugom. Naprimjer kocka s alkoholom.
Stručnjaci koji imaju iskustva s ovisnostima krenuli su i osnivanje klubova ovisnih o kockanju po uzoru na klubove liječenih alkoholičara koji se nalaze van bolnica. U Zagrebu kao udruge građana funkcionira 5 takvih klubova koji se sastaju jednom tjedno u periodu od 1 do 2 godine i dolaze zajedno s obiteljima.
Zašto kockari dolaze na liječenje?
Većina ih dolazi na pritisak obitelji. To su ljudi koji u samom startu žele da ih se riješi posljedica same kocke poput dugova i loših obiteljskih odnosa ali ne i same kocke. Sami nisu dovoljno zainteresirani za prestanak kockanja. Oni dolaze jer im se prijeti rastavom, gubitkom radnog mjesta ili imaju neki drugi emocionalni pritisak najbliže okoline i nisu pretjerano motivirani za iskorijenjivanje uzroka problema. Zato je s njima teško raditi. Vrlo mali broj dolazi samovoljno s riječima "Doktore, shvaćam da imam problem, da se više s njim ne mogu nositi i ja sam došao." Takvih je možda 10 do 20 posto. Osamdeset posto onih koji dolaze na liječenje dolazi isključivo nakon dugovremenog pritiska od strane obitelji.
Dakle preporučate članovima obitelji da vrše pritisak?
Apsolutno. Ne smiju zatvarati oči, ne smiju misliti da će osoba sama stati, sama progledati. Jer kockar vidi posljedice svojih postupaka, vrlo dobro razlikuje dobro od neispravnog ali unatoč tome nije u stanju stati. Upravo to jest definicija ovisnosti odnosno patološkog poremećaja kontrole poriva u koji se kocka ubraja.
Kako razmišlja patološki kockar?
Kockar ne misli 'Ja sam ušao u dimenziju ovisnosti'. Svaki kockar misli 'Do sada nisam imao sreće' i to je jednostavno zabluda. Na kocki se ne može dobiti izuzev da otvorite kockarnicu. Sve drugo vas osuđuje na nesupjeh. Međutim svaki kockar misli da je bolji od većine drugih i da je u stanju na naki način nadmudriti sustav, a u pravilu igra protiv visokosofisticiranog aparata koji mu dugoročno ne daje apsolutno nikakvu šansu da dobije. Dobitak na kocki može biti samo povremen, dugoročno tko igra sigurno će izgubiti.
| Zašto se kockar sam neće zaustaviti: | Kockar vidi posljedice svojih postupaka, vrlo dobro razlikuje dobro od neispravnog ali unatoč tome nije u stanju stati. Upravo to jest definicija ovisnosti odnosno patološkog poremećaja kontrole poriva u koji se kocka ubraja.
|
Zašto se kockaju, zbog uzbuđenja ili novca?
Veći dio ide zbog uzbuđenja. Jedan dio ide zbog prihvaćanja u društvu vršnjaka, to su uglavnom mlađi. U početku se ide da bi se nešto zaradilo, ali to je nažalost samo njihova racionalizacija. Prava istina je da kockaju kako bi digli nivo svog uzbuđenja i to je osnovni razlog zašto kockar kocka. On uživa u kockanju u momentu dok se rulet vrti, dok čeka rezultat utakmice na koju je stavio novce, dok čeka što će izlistati poker automat. U trenutku kad se pojavi, rezultat igre je samo nužno zlo. Dobio, izgubio njemu i nije neka velika razlika. Zapravo često vas puta više, po mazohističkom modelu, protrese sam gubitak. Tako da je apsurdno ali kockar često puta traga za gubitkom.
Kockar želi izgubiti?
Vrlo je jednostavno to objasniti. Rađene su i znanstvene studije. U Hamburgu primjerice promatrali su prokrvljenost mozga tijekom stimulansa. Uočili su da je ona pet puta veća kod gubitka. Nešto slično se vidi kod seksualnog mazohističkog odnosa u kojem neki uživaju. Doze mazohizma ima i u svakom kockaru. No iako krenu u portragu za uzbuđenjem s vremenom kockaju jer im je nepodnošljivo bolna svakodnevnica bez svijeta kocke. Kockanjem zaliječi psihološku krizu koju mu nanosi realnost.
Kockari su ovisnici i na drugim poljima?
Značajniji je postotak alkoholičara među kompulzivnim kockarima nego je to slučaj s drugom populacijom. Oni su skloni po principu svog razvoja i drugim oblicima ovisničkog ponašanja pa i uzimanju afetamnina i korištenju kanabinoida. Narkomanija poput ovisnosti o heroinu među kockarima nije toliko zastupljena jer narkomani nemaju ni novca ni koncentracije da se posvete bilo čemu drugom osim na sam heroin.
Jesu li skloniji samoubojstvu?
Kockar uslijed svoje vlastite depresivnosti pomišlja na suicid. Skoro svaki drugi patološki kockar u određenom periodu svog života imao autoagresivne tendecije i razmišljao ozbiljno o suicidu. A kod teških kockara možemo reći da svakom petom prijeti ozbiljna opasnost da u određenom trenutku života počini suicid. Obitelj se zbog toga ne smije ustručavati vršiti pritisak u smjeru liječenja. Ako strahuju da bi si mogao nešto napraviti i ne ragiraju samo dopuštaju da on dublje potone i nakon par godina upropasti i sebe i sve oko sebe. Obitelj mora jasno reći 'Mi više nismo spremni plaćati posljedice tvog kockanja. Ni financijski ni emocionalno. Tražimo da se ideš liječiti. Sudjelovat ćemo u liječenju i podupirati te. Ali ako to ne želiš dalje ćeš sam snositi svoje posljedice'. Ako tone on ne mora povući i cijelu obitelj. Oni se u tom slučaju, a dali su mu mogući izlaz koji on ne prihvaća, moraju jasno distancirati od njega.
Više o problematici kompulzivnog kockanja pročitajte na informativnom siteu dr. Elvire Koić s Odjela za psihijatriju Opće bolnice Virovitica: kockanje.info
| | | | izvor: net.hr / Tajana Tikulin |
|
