Britanska psihoterapeutkinja Arlene Audergon česta je gošća hrvatskih psihologa, još otkad je 1996. prvi put posjetila našu zemlju. Njezina je profesionalna specijalnost, naime, upravo ono što je Hrvatskoj trebalo (i treba) nakon Domovinskog rata: ona je facilitator u razrješavanju sukoba.
To znači da je ova žena glavninu svojeg profesionalnog života provela u trusnim političkim područjima gdje je prethodno došlo do velikih društvenih trvenja, uključujući i ratne sukobe, pokušavajući pomoći sukobljenim stranama da ponovno pronađu formulu neizbježnog suživota. To, nadalje, znači da ju je posao vodio u Južnu Afriku, Indiju, Veliku Britaniju, SAD, Slovačku, Poljsku, Njemačku, Kosovo i − Hrvatsku.
Poučak Willyja Brandta
Našu zemlju Audergon profesionalno posjećuje kako bi facilitirala na forumima o pomirenju i građenju zajednice, najčešće u mješovitim hrvatsko-srpskim sredinama. Nositeljica je višegodišnjeg projekta “Izgradnja održive zajednice u poslijeratnom razdoblju” u Hrvatskoj, koji u područjima neposredno pogođenim ratom provodi splitska udruga MI u partnerstvu s Visokim povjerenstvom za izbjeglice UN-a. U Hrvatskoj je prevedena njezina knjiga ”Svratište rata: Psihološka dinamika nasilnog sukoba”.
− S obzirom na to da vam se posao sastoji od toga da širom svijeta nastojite pomiriti ljude nakon ratova, možete li nam reći ima li kakvih posebnosti u vašem iskustvu u Hrvatskoj?
− Psihološka je dinamika uvijek ista, ali na Balkanu – dakle, ne samo u Hrvatskoj, nego i na Kosovu i u BiH – ljudi više shvaćaju da nije samo jedan agresor i samo jedna žrtva. U Bosni je, recimo, osobito prisutan žal zbog gubitka multikulturalnog društva kakvo je Bosna nekad bila.
− Kako pomiriti Hrvate i Srbe? Kako vi to pokušavate?
− Prvi put sam u Hrvatskoj bila još 1996. u Osijeku, na poziv hrvatskih psihologa. Četverodnevne forume pomirenja po Hrvatskoj sam održavala od 1996. do 2002., te od 2006. do danas, zajedno s udrugom MI. Najčešće su ti forumi etnički mješoviti, u smislu da u njemu sudjeluju i Hrvati i Srbi.
− Možete li nam opisati neki detalj s tih foruma? Ima li između hrvatskih i srpskih sudionika mnogo međusobnog optuživanja?
− Naravno, zato i radimo te forume. Sjećam se jednog foruma koji je dugo “zapinjao” na međusobnim optužbama, sve dok jednog dana jedna starija Srpkinja i jedna starija Hrvatica nisu počele govoriti o ratnim zločinima, ali ne o onima koje je počinila druga strana, nego o onima koje je počinila njihova strana, i tek tada je forum krenuo “punom parom”.
− Znači, bitno je progovoriti i o pogreškama vlastitog naroda?
− Na tim forumima vidjeli smo uvijek i iznova kakav se ogroman pomak čini kad u takvim susretima, u određenom trenutku, netko može govoriti o tragediji u vlastitoj zajednici i kako je užasno uznemiren ponašanjem vlastite grupe prema onoj drugoj. Pogotovo ako je vođa zajednice spreman učiniti takvo što, to onda ima dalekosežno simboličko značenje. Mislim na Williyja Brandta, tadašnjega kancelara Njemačke, koji je kleknuo u Varšavi u sjećanje na holokaust.
Taktike terora
− Kako izvlačite ljude iz ratnih trauma, često uzrokovanih nezamislivim užasima i(li) nenadoknadivim gubicima najbližih?
− Ja ne mislim da svijet nije užasan. Ali, mislim da u tom užasnom svijetu postoji i nekakva nada. Moja se nada zasniva na tome što kod ljudi koji su prošli kroz užasno nasilje stalno uočavam izvanrednu sposobnost da prebrode svoje najteže konflikte. Čak i u najtežim situacijama postoji taj kreativni potencijal u nama. Svijest o tome omogućava da se pojedinci i čitave zajednice oporave od svoje nasilne i traumatske prošlosti i da zajedno grade svoju budućnost.
− U osnovi većine ratnih sukoba, barem na balkanskim prostorima, stajao je nacionalizam. Kako se psiholog može boriti s time?
− Psiholog bi morao ljude upozoriti na pogubnost temeljne nacionalističke predrasude, prema kojoj je kod nas sve dobro, a na drugoj strani sve loše. Psiholog bi morao glasno reći da je to neoprostiva redukcija svijeta. Nacionalizam može biti i dobar za čovjeka, ako ga drži u sebi, ali ekspresije nacionalizma u pravilu povrjeđuju pripadnike drugih naroda.
− Glavna teza vaše knjige “Svratište rata” jest da je ljudska priroda gorivo nasilnog sukoba. Možete li to objasniti?
− Kao gorivo za potpaljivanje sukoba koriste se naše emocije. Često smo rezignirani kad vidimo koliko lako ponovno upadamo u neki konflikt. To se događa zato što se lako manipulira emocijama iz neriješenog sukoba u prošlosti, čime se upada u sljedeću rundu nasilja. Pritom se koriste razni mehanizmi i tzv. taktike terora kojima se naši najintimniji i zapravo najnesebičniji osjećaji − poput osjećaja za pravednost ili odanosti − manipuliraju te pretvaraju u pogonsko gorivo nasilnog sukoba.
− Možete li nam reći nešto o tim “taktikama terora”?
− Počinje s dehumaniziranjem i demoniziranjem neprijatelja − susjednog naroda. Dezinformacijama i drugim metodama u narodu se stvara strah i osjećaj da ih susjedni narod terorizira te da imaju pravo na zaštitu. Potiče se osjećaj potlačenosti od susjednog naroda, što ljude prirodno navodi da traže pravdu. U tom trenutku izvuče se neka kolektivna trauma iz prošlosti koju je skrivio susjedni narod, čime se dodatno potiču osjećaji lojalnosti, ljubavi i pripadanja svojem narodu. Kod ljudi se, osobito mladih, potiče želja da za svoj narod učine nešto značajno, važnije od života ili smrti. Zadnji je korak romantiziranje i veličanje nasilja. I tako su psihološki uvjeti za rat stvoreni dok trepneš okom.
− Je li takva dinamika karakteristična samo za Balkan, ili vrijedi za cijeli svijet?
− To je univerzalna formula za pravljenje ratova. Tu je formulu koristio Hitler nakon Prvog svjetskog rata u Njemačkoj, jednako kao i Bush nakon 11. rujna u Americi, jednako kako su tom formulom Hutui proveli genocid nad Tutsima u Ruandi.
− Na svojim predavanjima u tom kontekstu spominjete i hrvatskog pjevača Thompsona?
− Govorim o tome kako je rat u Hrvatskoj bio davno i kako polako postaje mitska vrijednost, ali naglašavam kako iz povijesti znamo da se neprocesuirano mitsko nasilje javlja u popularnoj kulturi. I tu sam navela primjer rap glazbe u SAD-u, čije je slavljenje nasilja posljedica neprocesuiranog rasnog nasilja u američkom društvu, kao i primjer vašeg pjevača Thompsona, čija glazba slavi i romantizira ustaše. Htjela sam reći da, ako ne riješimo stari konflikt, stvaramo temelje za novi. Zato je važno procesuirati nasilje iz prošlosti, jer inače će se ponoviti.
Beznađe i krivnja
− Što tu psiholog može napraviti?
− Na sreću, psihologija tu ima jednu dobru vijest. Postoji, naime, još jedna psihološka dinamika, koja nam je prirođena, a to je potreba za većom osviještenošću. Tu potrebu imaju i pojedinci i društvo, i mi psiholozi moramo raditi na tome da osvijestimo ljude i zajednice kako bi se prestali ponavljati isti obrasci u našim osobnim i obiteljskim pričama, ili u našoj zajedničkoj povijesti, i kako bi se pronašle nove mogućnosti i pravac kretanja prema naprijed.
− Kako to činite?
− Prije svega, nužno je osvješćivanje osobe kroz pričanje o vlastitim iskustvima. To je prvi korak. Potom dolazi razumijevanje psihološke dinamike nasilnog sukoba, čime osoba počinje shvaćati da su njezini najplemenitiji osjećaji bili izmanipulirani. I, konačno, za prekidanje kruga nasilja, intergeneracijskih trauma te procese pomirenja nužan je − ako ne i ključan − proces utvrđivanja odgovornosti za ono što se dogodilo, ne samo na osobnoj, nego i na kolektivnoj razini.
− Na Balkanu, međutim, ni jedna država još nije priznala krivnju ni za jedan rat, čak ni Srbija?
− Proces priznavanja osobne i kolektivne odgovornosti jako je potreban na cijelom Balkanu. Potreban je na različitim razinama. Na razini kriminalne odgovornosti, na razini pokušaja da se pronađe istina o tomu što se dogodilo ili da se pronađu masovne grobnice, te na razini društvenog dijaloga preko novinarstva, medija, ali i foruma kakve sam spomenula, gdje ljudi mogu komunicirati.
− Koliko je u procesu pomirenja među narodima bivše Jugoslavije pomogao Haaški tribunal?
− Jedna od značajki sudova i tribunala jest postavljanje “donje granice” zbog koje vođe ili gospodari rata ne mogu proći nekažnjeno samo zato što imaju moć. Cijela je tema kompleksna, ali postavlja pitanje o tome kako razlikovati kaznenu odgovornost od kolektivnog razmatranja našeg dijela odgovornosti. Tamo gdje nema procesa utvrđivanja odgovornosti, ostaje tek mnoštvo općenitog beznađa, optužbi i krivnje koje onemogućuju sporazumijevanje sa susjedima, ili s našim vlastitim srcima, a to je možda najgore od svega.
| Komentari |
|
|
||||||||
|
||||||||
|
||||||||