Intervju dr. sc. Zoran Sušanj - organizacijska psihologija
- Detalji
- Hitovi: 17441
U nastavku donosimo razgovor s kolegom Zoranom Sušnjem, pročelnikom Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakultea u Rijeci, o području organizacijske psihologije, problemima s kojima se susreću psiholozi koji se bave organizacijskom psihologijom, te njihovom doprinosu u prevladavanju gospodarske krize.
1. Molimo da pojasnite posjetiteljima Psihologijskog portala koji nisu psiholozi, što je organizacijska psihologija?
Organizacijska psihologija je znanstvena disciplina u psihologiji. Dio je šireg primijenjenog područja psihologije rada i organizacije, nekad industrijske/organizacijske psihologije. Ona koristi znanstvenu metodologiju i primjenjuje različite psihologijske spoznaje i teorijska određenja u opisivanju, razumijevanju, objašnjenju i mijenjanju organizacijskog ponašanja. Ukratko, organizacijska se psihologija bavi proučavanjem ponašanja pojedinaca i grupa u formalnom organizacijskom okruženju. Neke od tema koje obuhvaća organizacijska psihologija su radna motivacija, individualne razlike u radnom okruženju, procesi privlačenja i socijalizacije u radnoj grupi, stavovi prema radu i organizaciji, radna učinkovitost, stres na radu, donošenje odluka u organizaciji, rukovođenje, organizacijska komunikacija, psihologijski aspekti organizacijske strukture i dizajna, organizacijska klima i kultura te organizacijska promjena i razvoj.
2. U kojoj mjeri je organizacijska psihologija u Republici Hrvatskoj razvijena u odnosu na razvijene zemlje?
Na ovo pitanje nije lako odgovoriti. Tradicionalno je u Hrvatskoj područje industrijske ili psihologije rada, posebno psihofiziologije rada, bilo jako razvijeno. U novije se vrijeme ove teme i u nas manje proučavaju. Zamjenjuju ih, kako u organizacijskoj praksi, tako i u istraživanjima, sadržaji karakteristični za upravljanje ljudskim potencijalima u suvremenim uvjetima poslovanja: učinkoviti stilovi rukovođenja, stres u radu i mentalno zdravlje, organizacijska klima i kultura, odanost organizaciji i zadovoljstvo poslom, radna motivacija, profesionalni interesi i razvoj karijere, osobine ličnosti i radno ponašanje, mjerenje radne uspješnosti, kompetencije, psihologija poduzetništva i slično. U bavljenju ovim temama ne zaostajemo za razvijenim zemljama.
3. U kojoj mjeri poslodavci prepoznaju potrebu za angažmanom psihologa?
U sve većoj, i u privatnim i u javnim poduzećima. Psiholozi su cijenjena struka u odjelima za razvoj ljudskih potencijala, budući da svojim stručnim znanjima i metodologijom mogu doprinijeti kako pribavljanju i odabiru novih, tako i razvoju i zadržavanju postojećih zaposlenika u organizacijama.
4. Koji su temeljni problemi s kojima se susreću psiholozi koji se bave organizacijskom psihologijom?
Problema ima više vrsta, izdvojit ću samo neke od njih koje smatram važnijima. Prvi su stručne naravi (nedostatak validiranih mjernih instrumenata u ovom području), drugi statusni (položaj psihologa u odnosu na druge stručnjake i menadžment poduzeća), treći se odnose na relativno male mogućnosti formalnog stručnog usavršavanja nakon diplome (manjak specijalističkih stručnih studija iz organizacijske psihologije), a kao posljednje bih naveo i unutarnje probleme naše struke (nedovoljno stručno povezivanje i razmjena iskustava organizacijskih psihologa).
5. Imate li možda prijedlog na koji bi se način ti problemi mogli prevladati?
Ponajprije boljom suradnjom akademskih i psihologa iz organizacijske prakse (zajedničkim kreiranjem i osuvremenjivanjem studijskih programa, uzajamno osmišljenim istraživačkim projektima), zatim sustavnim stručnim povezivanjem organizacijskih psihologa unutar stručnih tijela HPD-a (Sekcija za organizacijsku psihologiju) i HPK-e (Stručni razred za psihologiju rada i organizacijsku psihologiju), većom suradnjom s izdavačima psihologijskih mjernih instrumenata u Hrvatskoj. Ipak, možda je najvažnija osobna želja organizacijskih psihologa za stalnim dokazivanjem, učenjem i stručnim razvojem i izvan užeg područja psihologije. Ovo uključuje razumijevanje poslovnih procesa i integriranost u poslovne procese u organizaciji, otvorenost psihologa za „rječnik“ drugih struka (prvenstveno ekonomije i prava), te nužnu prilagodbu psihologijske metodologije i alata potrebama menadžmenta.
6. Što je Vas osobno motiviralo da se usmjerite u to područje psihologije?
Iako sam, kao i većina studenata psihologije, želio biti klinički psiholog, ubrzo nakon diplome dobio sam posao kadrovika u DINA-Petrokemiji Omišalj, gdje sam imao prilike učiti od iskusnijih kolega i zavoljeti ovo područje. Ta „ljubav“ traje i danas, kada su mogućnosti primjene psihologije u organizacijama zaista sve veće.
7. U kojoj mjeri mladi kolege psiholozi stječu potrebna znanja iz područja organizacijske psihologije?
Već sam ranije naveo da je stručno usavršavanje i razvoj u velikoj mjeri stvar osobnog izbora i uloženog truda svakog pojedinca. Oni koji se zaposle u organizacijama u kojima već rade psiholozi uče od starijih kolega, a neki su prepušteni sami sebi, pa se snalaze na različite načine. Ima puno primjera prenošenja „dobre prakse“ i razmjene znanja u raznim formalnim i manje formalnim udruženjima psihologa i stručnjaka u području upravljanja ljudskim resursima, kao i formalnih oblika specijalističkog obrazovanja koje nije nužno iz područja psihologije.
8. Na koji način psiholozi mogu doprinijeti izlasku iz gospodarske krize?
Kao i svaka druga struka, rekao bih: upornim i savjesnim profesionalnim radom. Organizacijski psiholozi nemaju čarobni štapić ili neke posebne recepte za izlazak iz gospodarske krize. Naravno, imamo puno znanja o tome kako zaposlenici funkcioniraju u organizacijama u krizi te koji su tada poželjni i učinkoviti oblici rukovođenja ljudima. Na nama psiholozima je da nađemo načina da ta znanja primijenimo u praksi i pomognemo rukovoditeljima na svim razinama da se nose s tom odgovornošću.
9. Možete li navesti neki primjer u kojem psiholozi daju poseban doprinos tome (izlasku iz gospodarske krize)?
Mislim da je dovoljno reći da one organizacije u kojima je naša struka „etablirana“, odnosno gdje psiholozi duže vrijeme dobro rade svoj posao, imaju manjih problema u poslovanju i lakše se nose s gospodarskom krizom. Ovo, naravno, ne znači da su za to zaslužni samo psiholozi, već se vjerojatno radi o tome da se tom organizacijom i inače dobro upravlja (čemu su zasigurno pridonijeli i psiholozi), pa su i učinci krize u takvim organizacijama manji.
10. Što biste, za kraj, poručili posjetiteljima Psihologijskog portala?
Krajnji cilj primjene psihologije u organizacijama nije samo povećanje organizacijske uspješnosti, već i dobrobit svih članova organizacije. Ukoliko psiholog uvodi sustavne promjene i stručno podržava upravljanje organizacijskim razvojem, moguće je istovremeno postići oba cilja. Za razliku od vježbi s psihologijskog praktikuma, organizacijski razvoj je „nekontrolirani terenski eksperiment“, i možda je upravo u tome ljepota bavljenja organizacijskom psihologijom. Meni svakako jest.
PSIHOportal / ZŠ
