Psihološški aspekti prometnih nesreća

Detalji

Hitovi: 6164

Teške prometne nesreće se događaju gotovo svaki dan, a nedavno stradavanje pješaka u Zagrebu ponovo otvara pitanja prometne sigurnosti općenito, ali i psihološkog aspekta prometnih nesreća. Razgovarali smo s predstavnicama Sekcije za prometnu psihologiju Hrvatskog psihološkog društva, kolegicama psihologinjama Liljanom Mikuš i Dubravkom Svilar.

1. Svjedoci smo da se gotovo svakodnevno događaju teške prometne nesreće, a osobito je medijski značaj dobila nedavne teška prometna nesreća u Zagrebu u kojoj su kao pješaci stradali sin i otac. Sa stajališta psihologa možžete li kratko prokomentirati ovu nesreću?

Konkretnu prometnu nesreću ne možžemo komentirati jer je u tijeku istraga, a i ne raspolažžemo informacijama, osim onima koje su objavili mediji. Ali možžemo općenito komentirati prometne nesreće koje čine mladi vozači, jer je poznato da su upravo mladi vozači, i to muškarci, najrizičnija skupina vozača u prometu. 

Sveobuhvatnu analizu problema mladih vozača u prometu svojevremeno su izradili stručnjaci Hrvatskog autokluba i, prema njihovim podacima, mladi vozači, koji čine 14 % ukupne vozačke populacije, počinitelji su prometnih nezgoda u 21 % slučajeva. Najčešće pogreške koje pri tome čine su: neprimjerena i neprilagođena brzina, nepoštivanje prednosti prolaska i vožžnja s nedostatnim razmakom između vozila. Mladi ljudi su u prednosti pred starijim ljudima kad je u pitanju stjecanje vještine vožžnje: njihove psihofizičke sposobnosti su na visokoj razini i vjerojatno je da će brže od starijih osoba svladati tehniku vožžnje kao i potrebna znanja o prometnim pravilima i propisima.

Problem nastaje kod procjene potencijalno rizičnih situacija u prometu. Mlađi i neiskusni vozači uočavaju manji broj opasnosti u prometu, uočavaju ih sporije, te podcjenjuju razinu njihove opasnosti. Za razliku od njih, iskusni vozači predviđaju veći broj opasnosti na cesti,  bržže ih uočavaju, a njihova procjena rizičnosti takvih situacija je realnija i objektivnija nego ona koju čine neiskusni vozači.

Sljedeći problem mladih vozača odnosi se na njihovu socijalnu nezrelost, odnosno sklonost dokazivanju, samopotvrđivanju  pred vršnjacima koje žžele impresionirati svojom brzom i "sigurnom" vožžnjom. Ovome treba dodati natjecateljski motiv, odnosno žželju da se brzom vožžnjom ostvari moć i dominacija nad drugim osobama, te hedonistički motivi za vožžnju, tj. užživanje koje donosi brza vožžnja, zbog određenih fizioloških promjena u organizmu.

Loša procjena vlastitih trenutnih psihofizičkih sposobnosti za vožžnju sljedeći je problem koji se javlja kod mladih vozača češće nego kod starijih. Postoje određeni čimbenici psihofizičkog stanja koji utječu na sposobnost vožžnje: konzumacija alkohola, uzimanje droga, uzimanje psihoaktivnih lijekova, umor, nespavanje, konzumacija hrane, noćna vožžnja. Mlade osobe imaju nižžu razinu tolerancije organizma na alkohol nego starije osobe, a s obzirom na to da je zadatak vožžnje za njih težži i zahtjevniji nego za iskusne vozače, tako  su i ometajući efekti uzimanja alkohola na vožžnju veći. Utjecaj alkohola na ponašanje kod mladih ljudi veći je i zbog slabije samokontrole ponašanja,  što dovodi do raznih emocionalnih stanja koja djeluju nepovoljno na vožžnju. Negativne posljedice uzimanja alkohola kod mladih vozača mogu se dodatno kumulirati s posljedicama uzimanja droge, lijekova te efektima umora, nespavanja i noćne vožžnje, što zajedno čini i određeni stil žživota i ponašanja koji je prisutniji kod mladih osoba i naravno, rizičan je za vožžnju.

Problem koji se češće javlja kod mladih vozača odnosi se na način  komunikacije s ostalim sudionicima u prometu. Vožžnja i sudjelovanje u prometu znaći komunicirati s drugim sudionicima u prometu, dobro voziti znači paziti na druge osobe u prometu. U prometu je sve više mladih ljudi koji su odrasli u virtualnom svijetu kompjuterskih igrica i internetske komunikacije, nisu u dovoljnoj mjeri razvili toleranciju, obzirnost, izbjegavanje konflikata, kontrolu emocija, ponašanje prilagođeno situaciji, i zbog toga mogu imati problem u socijalnoj komunikaciji, i to ne samo u vožžnji. U prometu je potrebna komunikacija s drugim sudionicima, ovdje se ne radi o kompjuterskoj igri, nema „restarta“ odnosno mogućnosti za ispravljanje pogrešaka.

Prema tome, kod mladih vozača, kombiniraju se razlozi loših procjena i pogrešnih odluka u prometu zbog  nedovoljne razvijenosti kognitivnih sposobnosti odnosno racionalnog sustava za shvaćanje ozbiljnosti kritičnih situacija i procjenu opasnosti, uz nedostatak vozačkog iskustva zbog kojeg nemaju formirane, naučene određene reakcije u vožžnji te je smanjena kontrola nad vozilom. Ukoliko su još mladi ljudi izložženi grupnom pritisku, žžele se dokazati ili ne mogu odoljeti adrenalinskom užžitku brze vožžnje, a stil žživota i vožžnje općenito im je rizičan, jasno je zašto su oni i najčešći počinitelji kaznenih i prekršajnih djela u prometu.

Što je sve od navedenih čimbenika bilo prisutno u konkretnoj prometnoj nesreći utvrdit će istraga, ali moramo reći i to da s istragom prometnih nesreća u Hrvatskoj postoji veliki problem. Naime, istrage se provode s aspekta kaznene odgovornosti sudionika i ne obuhvaćaju većinu ovih čimbenika koje smo naveli i koji doprinose događanju prometnih nesreća. U Hrvatskoj se još uvijek ne provode nezavisne istrage prometnih nezgoda, kojima nije cilj (samo) utvrditi tko je odgovaran za nezgodu s aspekta kaznene odgovornosti ili za potrebe osiguravajućih društava. Nezavisnu istragu prometne nezgode treba provesti s aspekta sigurnosti, otkrivajući nepovoljne faktore u sustavu "čovjek – vozilo – cesta – okolina" koji su u određenom trenutku doveli do nezgode. Jedino takvim pristupom moguće je utvrditi koji su rizični faktori i u kojoj mjeri prisutni u pojedinim prometnim nesrećama, i na osnovu toga oblikovati preventivne mjere i akcije za povećanje prometne sigurnosti.

2. Na koji način psihologija kao struka i psiholozi u Hrvatskoj mogu dati svoj doprinos u smanjenju broja prometnih nesreća?

Prometni psiholozi, dakle stručnjaci koji nastoje objasniti ljudsko dožživljavanje i ponašanje u prometu, kao i psihologijske spoznaje o „ljudskom faktoru“ u prometu, uopće nisu uključeni u politiku prometne sigurnosti koja se provodi u Hrvatskoj.

Doprinos koji psiholozi mogu dati odnosi se i na oblikovanje prometne signalizacije na način da bude u skladu s čovjekovim perceptivnim sposobnostima, o čemu postoje stručni radovi psihologa s ovog područja još iz 80-tih godina. Pitanje percepcije prometnih znakova pri većim brzinama, što, kada i koliko čovjek uopće može uočiti u prometu, samo je jedan aspekt prometne sigurnosti u kojemu je doprinos psiholoških istražživanja nezamjenjiv. Brojni su primjeri prometne signalizacije koja nije  prilagođena čovjeku i načinu na koji on  funkcionira, ne vodi se računa o osnovnim psihološkim principima percepcije i procesuiranja informacija, ne uzimaju se u obzir neke okolnosti, npr. nepovoljno psihofizičko stanje,  lošiji uvjeti za vožžnju  ili jednostavno mogućnost ljudske pogreške,  ne uzima se u obzir ni to da u prometu sudjeluju i ranjive skupine - djeca, starije osobe i invalidi. Mnoge ovakve situacije mogle bi se izbjeći da u ergonomskom oblikovanju signalizacije u prometu sudjeluju i psiholozi, kako je to uobičajeno u mnogim državama EU.

Djelovanje na sudionike u prometu najbržži je način za smanjenje tragičnih posljedica u prometu, a i mnogo jeftinije nego ostali, uglavnom tehnički, načini.  Uloga psihologa posebno je važžna u provođenju sustavne edukacije za sigurno ponašanje u prometu, cjeložživotno učenje o prometnoj sigurnosti. Vještina i znanje o vožžnji uči se u autoškoli, ali sigurno ponašanje u vožžnji, odnosno odgovorno i savjesno ponašanje prema sebi i prema drugim osobama usvaja se učenjem koje treba početi u dječjim vrtićima i nastaviti se tijekom osnovne i srednje škole. Uloga psihologa pri tome je edukativna, s ciljem poticanja i razvoja solidarnih, humanih i etičnih odnosa između svih sudionika u prometu. Važno je učenje tolerancije i ljubaznosti u odnosu na "ranjive" sudionike u prometu koje također treba početi u ranoj žživotnoj dobi provođenjem edukativnih programa primjerenih razvojnoj dobi. Prema tome, uvođenje prometnog odgoja u školske planove i programe sigurno je važžno kao i npr. uvođenje zdravstvenog odgoja.

Veliki doprinos psiholozi mogu dati sudjelovanjem u nastavi u autoškolama.  Kandidati za vozače trebali bi naučiti i kako će prepoznati rizike vezane uz promet, načine ponašanja u kritičnim situacijama, procijeniti stanje vlastitog organizma i sposobnosti, važžnost  suradnje i komunikacije s drugim sudionicima u prometu, promijeniti stavove vezano uz prometnu sigurnost. Prema tome, barem dva sata u auto-školama trebala bi biti posvećena kritičnim čimbenicima sigurne vožžnje: razvoju sposobnosti za otkrivanje objektivnih opasnosti i rizika u vožžnji, te vježžbanju samoprocjene vlastite sposobnosti suočavanja sa zahtjevima vožžnje, koja bi uključila i čimbenike psihofiziološkog stanja organizma.

Također treba reći da se izgradnjom suvremenih auto – cesta u Hrvatskoj za prosječnog vozača ili vozačicu promijenio sam zadatak vožžnje. Vožžnja na auto – cesti sastoji se od  jednoličnih, jednostavnih zadataka koji se stalno ponavljaju, nema promjene aktivnosti, podražžaji i signali na koje treba reagirati pojavljuju se relativno rijetko, takva vožžnja je najčešće dosadna i monotona za vozače. Ovakva vrsta vožžnje zahtijeva od vozača visoku razinu pozornosti i reagiranje na podražžaje ili signale koji se relativno rijetko pojavljuju, te drugačije procesuiranje informacija  tijekom vožžnje nego na standardnoj cesti. Na primjer, ista  vrsta pogrešne odluke kao što je ulazak u zabranjeni smjer, u gradskoj vožžnji vjerojatno neće dovesti do sudara, vjerojatna posljedica bit će samo ono što vam ostali vozači imaju za reći i možžda prekršajna prijava. Na auto – cesti takva se pogreška ne oprašta i možže dovesti do vrlo teških posljedica. Svi vozači nisu spremni za vožžnju pod novim uvjetima,odnosno izgradnja suvremenih auto - cesta nije bila praćena i odgovarajućom promidžžbom sigurnog ponašanja na takvoj cesti ili mogućnošću dodatne edukacije za vozače. Drugim riječima, troše se milijuni i milijuni kuna za izgradnju auto - ceste, ali tek poneka je uložžena u to da čovjek, vozač koji će te ceste koristiti, dobije bar osnovne „upute za rad“ odnosno vožžnju u novim okolnostima.

3. Je li Vam poznato prolaze li počinitelji kaznenih djela u prometu nekakav psihološki tretman? Ako da, što je svrha tog tretmana?

Program tretmana za počinitelje kaznenih djela u prometu pod nazivom "Tretman zatvorenika s kaznenim djelom iz prometa" već se godinama provodi u hrvatskom zatvorskom sustavu. Iskustva u provođenju programa pokazala su potrebu rada na području poznavanja prometnih propisa, uzroka prometnih nesreća (posebno: alkohola, droge i brzine), posljedica prometnih nesreća (posebno: odnos počinitelja i oštećenih), te prometne kulture.

Sekcija za prometnu psihologiju HPD-a na nekoliko je stručnih skupova iznijela prijedlog proširenja tog programa i na učestale ponavljače prekršajnih djela u prometu, sa ciljem preventivnog i interventnog djelovanja na rizične skupine vozača.  Psihosocijalni pristup prema počiniteljima prekršajnih i kaznenih djela u prometu, koji je nadogradnja temeljnom programu, ističe važžnost regulacije psiholoških mehanizama procjenjivanja opasnosti odnosno prihvaćanja rizika, osvješćivanje i samoprocjenu subjektivnih faktora koji su rizični za sigurnu vožžnju, važžnost suradnje i komunikacije s drugim sudionicima u prometu, razvoj pozitivnih stavova i motivacije u odnosu na prometnu sigurnost, te stjecanje uvida u vlastito ponašanje i suočavanje s posljedicama lošeg ponašanja u prometu.

4. Što bi trebalo poduzeti da se učestale recidiviste spriječi u daljnjem kršenju zakona?

Istražživanja u prometnoj psihologiji pokazala su da su nesrećama sklonije osobe koje su agresivnije, izrazito ekstravertirane osobe, one koje slabije kontroliraju ljutnju i neprijateljstvo, imaju poteškoća s priznavanjem autoriteta, sklone su preuzimanju rizika ili su općenito na niskoj razini psihosocijalnog, emocionalnog i kognitivnog funkcioniranja. Postoje i oni vozači čije su osobine agresivnosti, impulzivnosti te nemogućnosti kontrole ljutnje i bijesa u tolikoj mjeri prisutne da možžemo govoriti o poremećaju ličnosti, odnosno o psihijatrijskoj dijagnozi.

Nakon određenog broja prometnih prekršaja koje je neki vozač učinio svakako bi trebalo uputiti ga na pregled pred povjerenstvo u kojemu bi svoje mjesto trebao imati i psiholog. Osim procjene sposobnosti za vožžnju, ovakvo povjerenstvo trebalo bi dati i smjernice za daljnje postupanje s višestrukim prekršiteljima, onima koji uporno ponavljaju prekršaje, skupljaju kaznene bodove i na koje nikakve kazne ne djeluju.

Jedna od mogućnosti za daljnje postupanje je upućivanje u  program psihosocijalnog tretmana učestalih ponavljača prometnih prekršaja kako bi oni stekli uvid u vlastito ponašanje, suočili se s lošim procjenama, odlukama i pogreškama te prihvatili odgovornost za njih, ali i kako bi kontrolirali ljutnju, agresivnost i impulzivno ponašanje. Organizaciju i provođenje takvih programa potrebno je regulirati na zakonskoj razini, a financijska sredstva osigurati iz nacionalnog programa sigurnosti u cestovnom prometu.

5. Sankcije i prometna sigurnost

Zapitajmo se što je to učinila osoba koja je izazvala tešku nesreću u prometu? Odgovor je: najčešće ono što je prije toga činila desetke puta ili ono što i drugi sudionici u prometu svakodnevno čine: voze  na način koji nije prilagođen uvjetima na cesti, voze brzinom koja je iznad dopuštene brzine, pod utjecajem su alkohola, droge ili psihoaktivnih lijekova, umorni su, pod stresom, ne poštuju prometna pravila i propise. Prometna nesreća u Kaznenom zakonu definirana je posljedicom (druga osoba je teško tjelesno ozlijeđena, prouzročena je smrt jedne ili više osoba, velika materijalna šteta). Prema tome, vozači su kazneno odgovorni samo u slučaju kada se njihovo nepoštivanje prometnih propisa posložžilo na način da je dovelo do prometne nesreće. Ukoliko „samo“ krše prometne propise, bit će prekršajno kažžnjeni, naravno pod uvjetom da je taj prekršaj uočen od strane prometne policije.

Svaki sudionik u prometu, ne mislimo pri tome samo na vozače, trebao bi biti siguran da će zbog neprihvatljivog ponašanja u prometu biti kažžnjen, dakle bitna je izvjesnost kazne, čak i važžnija od visine kazne. Na primjer, većina vozača u Zagrebu zna da je prilično velika vjerojatnost da će im zbog pogrešnog parkiranja biti naplaćena kazna. Vjerojatnost plaćanja kazne zbog vožžnje pod utjecajem alkohola ili zbog neprilagođene vožžnje je znatno manja,  a vjerojatnost da će biti kažžnjeni zbog vožžnje pod stresom ili umorni je gotovo nikakva. (Osim toga, kaznu zbog brze vožžnje i ne možžemo nazvati kaznom, bolje je reći da je to cijena užžitka!)

Očito je da u samim zakonima ali i njihovom provođenju postoji određeni nesklad, koji većina vozača možžda dožživljava na sljedeći način: nepoštivanje prometnih pravila i propisa postaje uobičajen način ponašanja u vožžnji, jer je relativno mala vjerojatnost da će biti uočeni od strane policije, kažžnjeni zbog njih, a mala je vjerojatnost i da će se dogoditi prometna nezgoda. Većina vozača ovakvo, uobičajeno kršenje propisa i pravila, vjerojatno dožživljava kao rizik u vožžnji koji su spremni preuzeti, jer im se ne čini prevelik. Međutim, u samo jednom trenutku, jednoj sekundi u prometu, u kojoj vozač nije činio ništa drugačije od onoga što inače radi (vozi bržže od dopuštenog, zanemaruje propise, nije dovoljno pažžljiv) možže doći do prometne nesreće, s posljedicama koje mogu promijeniti i uništiti žživote žžrtava u prometu, njihovih obitelji i samog počinitelja. Dakle, tanka je nit koja dijeli uobičajeno, svakodnevno ponašanje u vožžnji (postoji li vozač koji nikada nije prekoračio dopuštenu brzinu?) od trenutka kada takvo ponašanje dovodi do teških, nesagledivih posljedica. Ovome treba dodati da je uobičajeno ponašanje u vožžnji pod utjecajem  brojnih drugih rizičnih faktora, čije postojanje nije kažžnjivo, a neće se uzeti u obzir ni u istragama prometnih nesreća, ali doprinosedogađanju prometnih nesreća: distraktori u vožžnji (mobitel, pušenje,  glazba, bučni putnici), umor, trenutno emocionalno stanje, stresne reakcije, trenutne zdravstvene poteškoće…

6. Budućnost je pred nama…

Prometni sustav čini povezanost između čovjeka, vozila, ceste, prometne organizacije i okoline. U izgradnji cesta, autocesta i prometne infrastrukture te u automobilskoj industriji, dijelovima prometnog sustava, "vrte" se financijska sredstva koja je većini nas teško i zamisliti. Zajedničko opravdanje, "mantra" za trošenje novca je to da će nam prometnice i automobili biti "sigurni". Pri tome, zaboravlja se temeljna spoznaja: čovjek se prilagođava. Za vozače to znači sljedeće: budući da nastoji zadržžati tijekom vožžnje onu razinu rizika ili sigurnosti koja je za njega optimalna, s porastom objektivne sigurnosti koju pružžaju dobre ceste i vozilo, raste i razina rizika koji je vozač spreman preuzeti kako bi zadžržao razinu rizika koju dožživljava prihvatljivom. Drugim riječima, dolazimo do paradoksalne situacije, a ta je da ni bolje ceste ni sigurnija vozila neće rezultirati smanjenjem prometnih nesreća jer će se čovjek prilagoditi novim okolnostima i voziti rizičnije.

Prema tome, ove i niz drugih stručnih spoznaja vezanih uz čovjeka i prometnu sigurnost potrebno je, prije svega, integrirati u zakonsku legislativu. Međutim, sve dok se ne počne sustavno i stručno sagledavati uloga čovjeka u prometnom sustavu, a koja je u Hrvatskoj u potpunosti zanemarena, ne vidimo mogućnosti za poboljšanje prometne sigurnosti. Nažžalost, izuzetno je mali broj psihologa koji rade na problemu prometne sigurnosti. Ustvari, ni jedna držžavna institucija, institut ili prijevozno poduzeće nema zaposlenog psihologa koji bi, u timu s prometnim i drugim stručnjacima, radio na poboljšanju prometne sigurnosti.

za Psihologijski portal / Ljiljana Mikuš i Dubravka Svilar Blažžinić

• < Prethodno
• Slijedeće >