Samo nevolja tjera ljude da tako prodaju svoju šokantnu intimu

Share

 Ovih dana krenulo je prikazivanje emisija “Trenutak istine” te tako ponovo imamo priliku postati promatraèem razotkrivanja tuðe intime u jednom prilièno nehumanom kontekstu. Na razne nehumane i neetiène kontekste veæ smo polako navikli iako pozitivno iznenaðuje odaziv graðana na kampanju protiv ovakve i sliènih emisija, koja je zapoèela u veljaèi ove godine.

Iskreno, kad smo pokretali kampanju “Ugasi loš program, upali svoj stav!”, znali smo da æe emisija nastaviti s prikazivanjem prije ili kasnije. Znali smo da æe biti potrebno još puno akcije da se ovakve emisije ne prikazuju ili prikazuju u kasnijem terminu, koliko god apsurdne bile, izjavila je Ana Karloviæ.
Èesto se postavlja pitanje: gdje je ta granica? Granica uobièajenog interesa za druge i interesa kojim ulazimo u tuðe živote i intimu na destruktivan naèin.

Potreba za zgražanjem

Naravno da je interes za druge ljude odraz emocionalnog zdravlja, naravno da volimo znati što se dogaða u životu nama bliskih ljudi, pa èak i ljudi koji su javne osobe, jer njih nekako “svi znamo“, èak volimo saznati nešto o potpuno nepoznatoj osobi ako je to dogaðaj s kojim se možemo povezati, koji nas na neki naèin povezuje s tom osobom.

Volimo se usporediti, volimo znati da i drugi doživljavaju što i mi, da nismo sami, da možemo proživjeti nešto svoje kroz drugoga. Sve dok nas to povezuje kao ljude, èini iskrenijima i humanijima, drugi ljudi i njihova iskustva su nam vrijedni i potrebni.

Ovo o èemu prièamo ovdje je nešto drugo - to je onaj interes koji nas razdvaja kao ljude - to je potreba za zgražanjem, za èuðenjem, za kritiziranjem i odbacivanjem drugih, za tim da se osjeæamo superiorno i da kažemo “To nisam ja”.

Takoðer ovakav interes za tuðu intimu i praæenjem života drugih ljudi može govoriti o tome koliko se svi otuðujemo i sve manje istinski dijelimo sebe s drugima. Koliko ne znamo biti intimni sami sa sobom - intimni u smislu da poznajemo, volimo i prihvaæamo sebe te da s razumijevanjem možemo gledati na vlastiti život i osjeæati se udobno u vlastitoj koži.

Upravo emisija poput ove odlièan je primjer za to kad interes za tuðom intimnošæu postaje nehuman i destruktivan.

Podsjetimo se malo kako to ide - najprije kreæe agresivna reklamna kampanja kojom se privlaèe “natjecatelji“, tj. sudionici showa; obeæava im se velika zarada, samo ako budu “iskreni“ - u prijevodu - ako otkriju sramotne, šokantne, intimne detalje o svom životu.

Pljesak za traumu

Naravno, što više otkriæa i intimnih detalja, to veæa zarada se obeæava. Prijavljeni se zatim podvrgavaju ispitivanju poput kakve tajne službe - odgovaraju na 70-ak pitanja na preko 20 stranica, u kojima ih se ispituju detalji o njihovu privatnom životu, osobinama roditelja, dogaðajima u djetinjstvu, svim zaposlenjima, poslodavcima, eventualnim problemima sa zakonom, sitnim prijestupima i lažima, seksualnim iskustvima, svim vezama, životnim navikama, zdravstvenim problemima, prijateljima, a tu su i pitanja o osjeæajima osobe vezanim uz to je li ostvarila svoje potencijale u životu te bi li što kod sebe promijenila - upravo primjer dijeljenja vlastite intime, koju inaèe èuvamo za najbliže ljude - obitelj, prijatelje, partnera.

Ipak, držim najgorim pitanjem kojim se podvrgavaju natjecatelji prije emisije - “Jeste li kad bili žrtva nasilnog zloèina (npr. silovanja)? Ako jeste - opišite pojedinosti.“

Ovo pitanje srž je onog što ne štima s ovom emisijom - ono zapravo poruèuje - èovjek je samo broj, nebitna kolateralna žrtva u ovoj igri moæi, u kojoj mi koji imamo novac i utjecaj imamo pravo pismeno pitati osobu da opiše traumu koju je doživjela, a zatim je otpisati kao nedovoljno zanimljivu ili je pak izložiti da pred kamerama isprièa svoju prièu i dobije pljesak. Pljesak za što?

Voajerizam iz kauèa

Kad bi to istinski bio pljesak za iskrenost, onda bismo stvarno razgovarali o problemu silovanja - ili obiteljskog nasilja ili braènim problemima - napravili bismo emisiju o tome, o ljudima koji to doživljavaju, razgovarali o društvu u kojem živimo i tome zašto tako živimo.

Ovo nije takav pljesak - ovo je pljesak: “Bravo, uspjela si me ili uspio šokirati, na trenutak zabaviti, ne mogu vjerovati što si sve spremna ili spreman otkriti o sebi. I hvala ti što ja ne moram, što mogu ostati skriven, a u svojoj fotelji i ne suoèiti se s iskrenošæu prema svom životu ili s tvojom iskrenošæu.“ Na kraju nas emisija tjera da ostanemo hladni promatraèi tuðeg života, tuðe nevolje, kojoj svjedoèimo i tek æemo na trenutak eventualno osjetiti suosjeæanje, stvarno doživjeti tu osobu, no vjerojatno se brzo okrenuti od toga i osuditi je, jer je tako lakše.

A na kraju hladan tuš - novac kojim se sudionicima i svima nama maše pred oèima, novac kao ultimativna vrijednost ovog društva, kao nešto èim se iskrenost kupuje i time istovremeno obezvreðuje - èak ni njega u veæini sluèajeva za natjecatelje nema. “Da, hvala što ste nam isprièali najteže momente vašeg života, no u ovom zadnjem pitanju naš poligraf je ustvrdio da vaš um govori NE, a vaše tijelo DA i stoga gubite sav do sad osvojen iznos.“ Kao što pjevaju Jinxi - “Prevara za kraj...“

Reæi za ovakvu emisiju da promovira iskrenost, jednako je kao reæi da prostitucija promovira seksualnost, a tu baš nikakve veze nema, samo ljudska nevolja koja navede pojedine ljude da prodaju svoju intimu. Okrenuti glavu i reæi da su “punoljetni“, da su si “sami krivi“, da “svi imamo izbora“ - znaèi negirati stvarnost u kojoj živimo i u kojoj lobiji, kapital i mediji zadiru èak u odgovornost i izbor svih nas.

Kako ne sudjelovati


Ono što mi psiholozi želimo poruèiti jest da je kljuèno da njegujemo temeljne ljudske vrijednosti, kao što su humanost, dostojanstvo, integritet, suosjeæanje i da ih ne prodajemo za jeftinu zabavu. To ne znaèi prestati se interesirati za ljude i svijet oko sebe - to znaèi zanimati se za ljude izmeðu ostalog na naèin da odbijemo sudjelovati u neèijem javnom ponižavanju i da odaberemo prebaciti program na nešto drugo. I zapitamo se kako i s kim mi možemo biti iskreniji u našem životu. I kako možemo živjeti vlastitu intimnost i dijeliti je s drugima - bez kamera i bez naplate, za stvarno. 

izvor: jutarnji.hr / Ana Karloviæ, psihologinja

Share

Dodatne informacije