Kockanje ili život?

Share

 Za razliku od Hrvatske u Francuskoj, u kojoj broj ovisnika o kockanju iznosi od 300 000 do 500 000, postoji moguænost policijske zaštite ovisnika. Naime 28 000 Francuza sebi je zabranilo kockanje. Kako? Tako što je zatražilo od policije da im se ne dozvoli ulazak u kockarnice najmanje pet godina. Francuska policija izvještava da svake godine primi 2 000 do 3 000 takvih zahtjeva, što je šest puta više nego prije deset godina.

Što se tièe sliène zakonske pomoæi u Hrvatskoj iz ljubaznog i brzog odgovora Ravnateljstva policije saznala sam da "prema važeæem zakonodavstvu, navedena moguænost zabrane ulaska u kockarnice, a koja bi se provodila od strane policije, nije moguæa." U Hrvatskoj ne postoji ni registar ovisnika pa struènjaci tek procjenjuju na osnovi podataka iz drugih europskih država. Dr.sc.dr. Zoran Zorièiæ iz Klinike za psihijatriju KB "Setstre milosrdice" navodi brojku od 50 000 patoloških kockara i znatno veæi broj, èak 200 do 300 000, onih koji se kreæe u podruèju riziènog kockanja. Dakle daleko više nego onih ovisnih o narkoticima i gotovo isto koliko i alkoholièara èiji broj u RH sad iznosi oko 250 000.

Proraèun se puni...
U prva 4 mjeseca 2009. samo od automat klubova država je zaradila preko 85 milijuna kuna, od kladionica preko 78 milijuna kuna, a na kasinima preko 14 milijuna kuna. U 2008. vlasnici automat klubova državi su uplatili preko 220 milijuna kn. Netko je to prokockao.

Dr. Zorièiæ se slaže da bi potpisivanje takvih zakonski važeæih ugovora s ovisnicima koji se žele lijeèiti bio jedan od mehanizama koji bi trebalo upotrijebiti. No problem industrije igara na sreæu je, smatra on, to što tržište nije kvalitetno regulirano. Zakonska regulativa mogla bi pomoæi onima koji više nemaju sposobnost kontrole i uz ovisnost o kocki razvijaju neku drugu psihièku bolest koja im onemuguæava shvaæanje vlastitih postupaka pa djeluje i na njihovu ubrojivost. Zabrana ulaska u kockarnice itekako bi im pomogla da se riješe samog problema. Meðutim, odgovorno zakonsko reguliranje države za sad je tek ono što struènjaci priželjkuju.

Pomagao im sustav u borbi s ovisnošæu ili ne mnogi patološki kockari žele da se njihova ovisnost smatra stvarnim zdravstvenim problemom baš kao što je alkoholizam ili uzimanje narkotika.

Postoji li veza izmeðu rasprostranjenosti i dostupnosti mjesta za kockanje i za igranje igara na sreæu s brojem kompulzivnih kockara? Neki amerièki struènjaci smatraju da veza ne postoji.

To što neki odreðeni svjetski struènjaci misle ne znaèi da je to automatski i istina. Treba uvijek gledati sveukupna statistièka istraživanja, a ne pojedinèane pojave. Mislim da postoji jedna dokazanao znanstveno pozitivna korelacija izmeðu broja prodajnih mjesta i ljudi koji su u procesu igre.

Koliko su društvena kriza i siromaštvo odgovorni za širenje problema s kockom?


Mediji èesto griješe navodeæi kao èinjenicu da društvena kriza ili prijelaz iz jednog stanja u drugi generira problem i da ljudi tad automatski više kockaju i skloniji su hazardnim igrama. Puno smo bliže istini ako kažemo da marketing industrije igara na sreæu i širenje uplatnih mjesta direktno doprinose i broju ljudi koji ulaze u problem. I ono što je najbitnije - to je platežna moæ društva. Što je platežna moæ društva veæa to je veæi broj ljudi koji upražnjavaju igru na sreæu.

Dakle ne siromaštvo veæ bogatstvo?


Da, upravo obrnuto, u bogatim društvima se više kocka nego u siromašnim.

A što je s lottomanijom, ima li ona ikakav utjecaj na generiranje problema?


Ne. Igre koje organizira lutrija poput lotta jesu na neki naèin soft verzija igara na sreæu. Daleko od toga da i one nemaju svoj adiktivni potencijal, ali na razvoj ovisnosti daleko manje utjeèu nego kladionice, automat klubovi ili rulet u živo. No tu se zato najbolje vidi veza izmeðu marketinga i broja uplata. Reklama navuèe ljude da uplate i veæe svote.

Je li odgovorno da država koja poprilièno zaraðuje na igrama na sreæu i kockanju malo ulaže u lijeèenje i prevenciju? Ponaša li se fer prema kolateralnim žrtvama onog što podupire?


To je jedno od kljuènih pitanja strategije razvoja tretmana ljudi s posljedicama. Država je do sad ubirala ogromne novce iz poreza igara na sreæu, a nikakve novce nije ulagala u žrtve tog sustava. Do sad su od tog poreznog kolaèa profitirali drugi ovisnici pogotovo ovisnici o psihoaktivnim tvarima o drogama i nešto vrlo malo alkoholièari. Trebalo bi dirketno kanalizirati sredstva koje se skupe ovim porezima na lijeèenje onih koji su žrtve igara.

Kako razmišlja:
Kockar ne misli 'ja sam ušao u dimenziju ovisnosti'. Svaki kockar misli 'do sada nisam imao sreæe' i to je jednostavno zabluda. Na kocki se ne može dobiti izuzev da otvorite kockarnicu. Sve drugo vas osuðuje na nesupjeh.

Koliki postotak od sveukupnog broja onih kockaju, otpada na ovisnike o kocki?


Smatra se da æe od sveukupnog broja onih koji kockaju 5% ljudi razviti patološko kockanje, znaèi neku vrstu ovisnosti. Dok je 20% ljudi koji kockaju u dimenziji prekomjernog riziènog kockanja. Jedan posto onih koji kockaju su oni najteži kojima je pomoæ podhitno potrebna. I tu se povlaèi jasna paralela, što više ljudi kocka to je veæi broj onih s problemem ovisnosti o kocki.

Iz iskustva ste uoèili da se kompulzivni kockar može izlijeèiti?


Može ga se zalijeèiti. Baš kao i sve druge ovisnosti, postiæi da on uspostavi jednu trajnu apstinenciju. Ono što je praktièki nemoguæe postiæi je da netko tko je jednom neumjereno kockao nakon terapije i pauze stekne moguænost kontrole i sad umjereno kocka. On to može na neko vrijeme ali s vremenom se opet vraæa dimenzija patološkog. Onaj tko je jednom bio kockar uspjeh u lijeèenju æe postiæi samo ako apsolutno odustane od kocke.



Tko se najviše kocka i gdje?


U kladionicama kockaju pretežno mlaði muškarci izmeðu 15 i 30 godina. Nakon toga dolaze automat klubovi u kojima su kockari nekih 5 do 10 godina stariji, a tu ima i podosta žena. Žene koje kockaju u svijetu su najzastupljenije upravo u automat klubovima. I na koncu igra u živo u pravim kasinima tu dolazi sredovjeèna populacija, a mlaðih je daleko manje. I tu dolaze žene, no ne toliko kao u automat klubove.

Uživa u išèekivanju i gubitku:
Rezultat igre je samo nužno zlo. Dobio ili izgubio, njemu i nije neka velika razlika. Zapravo èesto vas puta više, po mazohistièkom modelu, protrese sam gubitak. Tako da je apsurdno ali kockar èesto puta traga za gubitkom.

Gdje æe se razviti najviše kockara?


Adiktivna sposobnost je manje-više ista s jednom razlikom, da æe se u automat klubovima zbog brzine same igre na kockanje navuæi najbrže. Tu je naime puno kraæe vrijeme izmeðu povuæene poluge i rezultata nego kod kladionica gdje postoji odgoda èekanja na rezultat. Najmanja moguænost kontrole i najveæi gubitak novca je na ruletu.

Što je s internet kockanjem?


Kod nas u Hrvatskoj i to nažalost dolazi i to na velika vrata. Ja u svom radu imam vrlo mali postotak ljudi koji se klade na internetu ali to je nešto što nam navelike kuca na vrata. U Europi i SAD-u je to trenutno veæi problem nego li su same kockarnice. Jedno istraživanje pokazuje da samo jedna amerièka internet stranica dnevno ostvari zaradu kao 200 fizièkih kasina. U Europi najveæi problem s internet klaðenjem ima V. Britanija gdje je i najmanja zakonska regulacija. Baš zato imaju velik broj maloljetnika koji se kladi na internetu.

Trebate li pomoæ nazovite na:
HELPLINE TEL. 0800-7888

U kojoj je državi kockanje dobro regulirano?


Nažalost u ovom momentu, ni u jednoj. I EU se susreæe s tim i upravo prireðuje program tzv. odgovornog prireðivanja igara na sreæu. U ovoj cijeloj prièi ne treba iæi sa zabranama kockanja jer je to kontraproduktivno i donkihotovski. Zapravo treba izregulirati sustav tako da opasnost da se ljudi navuku i postanu ovisni bude što manja. Zato su važni programi odgovornog kockanja što nas EU prisiljava da uvedemo u naš sustav. Sukladno tome tvrtka Admiral je uvela prvi SOS telefon i isfinancirala njegovo djelovanje. To su u Hrvatskoj prvi pionirski koraci, pridružit æe nam se i Hrvatska lutrija, da se na neki naèin pokuša napraviti redukcija štete.

Koje bi bile mjere za redukciju štete?


Kroz prevenciju odnosno s upoznavanjem ljudi s rizicima ili stvarnim moguænostima dobitka ili gubitka. Zatim kroz što ranije otkrivanje onih koji su veæ prešli prag obiènog kockanja kako bi mogli potražiti pomoæ. I oblikovanje sustava za pomoæ ovisnicima. Nažalost ministarstvo zdravstva RH do sada nije ni upotrijebilo sredstva niti školovalo struène timove koji bi mogli pomoæi. U pravilu onaj koji traži pomoæ najèešæe se nema kome obratiti.

Kockari su psihièki nestabilni i prije nego postanu patološki kockari?


Kod patoloških kockara je znaèajana zastupljenost i svih drugih psihièkih poremeæaja - no ne uvijek na poèetku. Kod manjeg dijela kockara govorimo o primarnom poremeæaju poput depresivnosti i tjeskobe gdje je kocka ventil za ispuštanje napetosti, ali onda su se navukli. Veæi dio psihièke komplikacije razvija kao posljedicu kockanja. Uglavnom su to višegodišnji kockari s ogromnim dugovima i to ne samo financijskim nego i dugovima emocionalne prirode. Upropastili su brakove, razbaštinili djecu od imetka koji su i sami naslijedili od svojih roditelja, izgubili su prijateljstva, kumstva, poslove... i tu dolazi do izrazito depresivnog razmišljanja. Kockari zbog toga mijenjaju i vlastitu osobnost i razvijaju razne poremeæaje.

Kako prepoznati da si postao ovisnik?


Ako je veæina dnevnog vremena posveæena ili upražnjavanju igre, razmišljanja o igri ili nabavci novèanih sredstava da bi se igralo. Kad mi kockanje postane glavna aktivnost kroz 24 sata to je znak da je prijeðena barijera izmeðu normalnog i prekomjernog kockanja. Drugo, trebam se pitati mogu li kontrolirati visinu uloga koji sam donio. Mogu li izaæi u momentu koji sam prije predvidio, bilo da dobijam ili gubim? Ako ne mogu stati, prešao sam rubikon patološkog kockanja i više ne mogu natrag.


Kome se mogu obratiti?


Na svaki psihijatrijski odjel i potražiti pomoæ. Meðutim nema organiziranog lijeèenja s aspekta klinike, a dobar dio mojih kolega zbog nedostatka iskustva i preoptereæenosti drugim poslovima nerado prima takve ljude pogotovo stoga što tretman takvih osoba traje godinama. Lijekovi tu nisu glavno sredstvo izlijeèenje nego osoba koja se mijenja uz pomoæ struènjaka ili ako je pogodan za rad u sklopu grupne terapije. Lako je prestati s kockom i uspostaviti apstinenciju ali teško je promijeniti osobnost i ne kockati na duge staze. Upravo je ta promjena osobnosti koja zahtjeva višegodišnji tretman garancija da se neæe vratiti svijetu kocke. Tu je opasnost i da se jedna ovisnost, ako se ne mijenja osobnost, samo zamijeni drugom. Naprimjer kocka s alkoholom.

Struènjaci koji imaju iskustva s ovisnostima krenuli su i osnivanje klubova ovisnih o kockanju po uzoru na klubove lijeèenih alkoholièara koji se nalaze van bolnica. U Zagrebu kao udruge graðana funkcionira 5 takvih klubova koji se sastaju jednom tjedno u periodu od 1 do 2 godine i dolaze zajedno s obiteljima.
 

Zašto kockari dolaze na lijeèenje?


Veæina ih dolazi na pritisak obitelji. To su ljudi koji u samom startu žele da ih se riješi posljedica same kocke poput dugova i loših obiteljskih odnosa ali ne i same kocke. Sami nisu dovoljno zainteresirani za prestanak kockanja. Oni dolaze jer im se prijeti rastavom, gubitkom radnog mjesta ili imaju neki drugi emocionalni pritisak najbliže okoline i nisu pretjerano motivirani za iskorijenjivanje uzroka problema. Zato je s njima teško raditi. Vrlo mali broj dolazi samovoljno s rijeèima "Doktore, shvaæam da imam problem, da se više s njim ne mogu nositi i ja sam došao." Takvih je možda 10 do 20 posto. Osamdeset posto onih koji dolaze na lijeèenje dolazi iskljuèivo nakon dugovremenog pritiska od strane obitelji.

Dakle preporuèate èlanovima obitelji da vrše pritisak?


Apsolutno. Ne smiju zatvarati oèi, ne smiju misliti da æe osoba sama stati, sama progledati. Jer kockar vidi posljedice svojih postupaka, vrlo dobro razlikuje dobro od neispravnog ali unatoè tome nije u stanju stati. Upravo to jest definicija ovisnosti odnosno patološkog poremeæaja kontrole poriva u koji se kocka ubraja.

Kako razmišlja patološki kockar?


Kockar ne misli 'Ja sam ušao u dimenziju ovisnosti'. Svaki kockar misli 'Do sada nisam imao sreæe' i to je jednostavno zabluda. Na kocki se ne može dobiti izuzev da otvorite kockarnicu. Sve drugo vas osuðuje na nesupjeh. Meðutim svaki kockar misli da je bolji od veæine drugih i da je u stanju na naki naèin nadmudriti sustav, a u pravilu igra protiv visokosofisticiranog aparata koji mu dugoroèno ne daje apsolutno nikakvu šansu da dobije. Dobitak na kocki može biti samo povremen, dugoroèno tko igra sigurno æe izgubiti.

Zašto se kockar sam neæe zaustaviti:
Kockar vidi posljedice svojih postupaka, vrlo dobro razlikuje dobro od neispravnog ali unatoè tome nije u stanju stati. Upravo to jest definicija ovisnosti odnosno patološkog poremeæaja kontrole poriva u koji se kocka ubraja.

Zašto se kockaju, zbog uzbuðenja ili novca?


Veæi dio ide zbog uzbuðenja. Jedan dio ide zbog prihvaæanja u društvu vršnjaka, to su uglavnom mlaði. U poèetku se ide da bi se nešto zaradilo, ali to je nažalost samo njihova racionalizacija. Prava istina je da kockaju kako bi digli nivo svog uzbuðenja i to je osnovni razlog zašto kockar kocka. On uživa u kockanju u momentu dok se rulet vrti, dok èeka rezultat utakmice na koju je stavio novce, dok èeka što æe izlistati poker automat. U trenutku kad se pojavi, rezultat igre je samo nužno zlo. Dobio, izgubio njemu i nije neka velika razlika. Zapravo èesto vas puta više, po mazohistièkom modelu, protrese sam gubitak. Tako da je apsurdno ali kockar èesto puta traga za gubitkom.

Kockar želi izgubiti?


Vrlo je jednostavno to objasniti. Raðene su i znanstvene studije. U Hamburgu primjerice promatrali su prokrvljenost mozga tijekom stimulansa. Uoèili su da je ona pet puta veæa kod gubitka. Nešto slièno se vidi kod seksualnog mazohistièkog odnosa u kojem neki uživaju. Doze mazohizma ima i u svakom kockaru. No iako krenu u portragu za uzbuðenjem s vremenom kockaju jer im je nepodnošljivo bolna svakodnevnica bez svijeta kocke. Kockanjem zalijeèi psihološku krizu koju mu nanosi realnost.

Kockari su ovisnici i na drugim poljima?


Znaèajniji je postotak alkoholièara meðu kompulzivnim kockarima nego je to sluèaj s drugom populacijom. Oni su skloni po principu svog razvoja i drugim oblicima ovisnièkog ponašanja pa i uzimanju afetamnina i korištenju kanabinoida. Narkomanija poput ovisnosti o heroinu meðu kockarima nije toliko zastupljena jer narkomani nemaju ni novca ni koncentracije da se posvete bilo èemu drugom osim na sam heroin.

Jesu li skloniji samoubojstvu?


Kockar uslijed svoje vlastite depresivnosti pomišlja na suicid. Skoro svaki drugi patološki kockar u odreðenom periodu svog života imao autoagresivne tendecije i razmišljao ozbiljno o suicidu. A kod teških kockara možemo reæi da svakom petom prijeti ozbiljna opasnost da u odreðenom trenutku života poèini suicid. Obitelj se zbog toga ne smije ustruèavati vršiti pritisak u smjeru lijeèenja. Ako strahuju da bi si mogao nešto napraviti i ne ragiraju samo dopuštaju da on dublje potone i nakon par godina upropasti i sebe i sve oko sebe. Obitelj mora jasno reæi 'Mi više nismo spremni plaæati posljedice tvog kockanja. Ni financijski ni emocionalno. Tražimo da se ideš lijeèiti. Sudjelovat æemo u lijeèenju i podupirati te. Ali ako to ne želiš dalje æeš sam snositi svoje posljedice'. Ako tone on ne mora povuæi i cijelu obitelj. Oni se u tom sluèaju, a dali su mu moguæi izlaz koji on ne prihvaæa, moraju jasno distancirati od njega.

Više o problematici kompulzivnog kockanja proèitajte na informativnom siteu dr. Elvire Koiæ s Odjela za psihijatriju Opæe bolnice Virovitica: kockanje.info

 
izvor: net.hr / Tajana Tikulin
Share

Dodatne informacije