Roditelji guše svoju djecu

Share

 Istraživanja koja provodimo meðu adolescentima o njihovoj depresiji, emocionalnim stanjima i o stilovima roditeljskog odgoja, imaju za cilj uvoðenje posebnog predmeta, tzv. emocionalnog opismenjavanja, u srednje škole u Hrvatskoj. Taj predmet uveden je u škole u veæini zapadnoeuropskih zemalja i naš prijedlog iæi æe u Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH. Djeca su nam nesretna i depresivna, vrlo malo se u obiteljima o tomu razgovara, a djecu treba sustavno uèiti kako se nositi sa svojim negativnim osjeæajima – kaže psiholog mr. Dario Vuèenoviæ, ravnatelj novoosnovanog Obiteljskog centra u Zadru.

Vuèenoviæ je proveo ispitivanje 502 zadarska adolescenta, u dobi od 12 do 18 godina, od èega 261 djevojèice i 241 djeèaka. - Nevjerojatno je do kojeg stupnja ta djeca osjeæaju da nisu voljena. Veæinom su povuèena, anksiozna, depresivna, nedostaje im energija. Imaju probleme u mišljenju i koncentraciji. Njima se može pomoæi da prepoznaju te osjeæaje i da ih nauèe kontrolirati, život bi im bio kvalitetniji i znatno bi više postigli, ali s njima nitko ne radi – kaže Vuèenoviæ.

Roditeljske ambicije

Istraživanje emocionalnih stanja mladih Zadrana pokazalo je da djevojèice iskazuju znatno veæu razinu depresivnosti od djeèaka. Djevojèice su optereæene vanjskim izgledom i imaju velike strahove od reakcija roditelja, da neæe zadovoljiti njihova oèekivanja.

Djeèaci, pak, teže osobnoj afirmaciji, dominaciji i moæi, pa ih pogaða neuspjeh u školi i osobito neuspjeh u sportskim aktivnostima, što je opet povezano s oèekivanjima roditelja. - Roditelji su jedini model ponašanja koji djeca usvajaju, sve do duboke adolescencije. Nisu svjesni da njihovo nezadovoljstvo dijete “èita” na ovaj naèin: “Ne smijem biti ovakav kakav jesam.

Da bi me voljeli, moram postati drugaèiji nego što jesam.” Budite sigurni da æe djevojèica koja u 12. godini miješa osjeæaje tjeskobe i srdžbe, dosade i gladi, u adolescenciji razviti poremeæaje hranjenja – kaže Dario Vuèenoviæ, koji je nedavno magistrirao s temom “Emocionalna inteligencija, stilovi roditeljskog odgoja i depresivnost kod adolescenata”.

Bolesno dijete

Kad negativni osjeæaju “krenu”, spirala je neizbježna: poèinje s osjeæajem krivnje i straha zbog roditeljskog nezadovoljstva, potom se javlja niska razina samopoštovanja i osjeæaj manje vrijednosti, te povlaèenje u sebe i u svoj svijet, da bi uvrede i pritisci manje boljeli. 

- Sve to vodi u psihopatologiju, a razvija se rano, u obitelji. U razvijenim zemljama to je prepoznato i zna se koliko je u tomu emocionalna inteligencija zaštitni faktor. Djecu treba educirati kako razumjeti svoje osjeæaje i nauèiti ih kako ih kontrolirati. To se može nauèiti, kao i razgovarati s roditeljima.

Nije potrebna takva patnja, a upravo nevjerojatnu patnju iskazala mi je djevojèica èija majka uporno inzistira da joj kæi postane manekenka, što ona jednostavno ne može – navodi Vuèenoviæ, dodajuæi da je normalno da roditelj potièe svoje dijete u uèenju i raznim aktivnostima, ali da mora osjetiti kada je prešao granicu. - Kada se ta granica prijeðe, dobivamo bolesno dijete – zakljuèuje Dario Vuèenoviæ.

Mrzim nogomet

Nakon provedenog istraživanja, mr. Vuèenoviæ je od 502 adolescenta izdvojio 30-ak koji su pokazali najveæi stupanj depresije. Donosimo prièu jednog od njih, 15-godišnjeg Zadranina: – Moj otac oduvijek je želio da treniram nogomet. Upisao me u klub, no nisam se tamo najbolje snašao, nisam u igri bio dobar kao ostali.

Da stvar bude gora, imao sam vrlo strogog trenera, koji me vrijeðao i psovao, sve pred ostalim deèkima. To me jako pogaðalo i odluèio sam se povjeriti ocu. Otac je zaista otišao treneru, no on ga je uvjerio da je to dobro za moj razvoj, da sam muško i da trebam oèvrsnuti.

Trener je priznao da me vrijeða i psuje, no oca je uvjerio da nogometni trener mora biti oštar, strog, tvrd, jer se samo tako može od nas nešto dobiti. Za njega smo mi vojska. Otac se vratio kuæi i rekao mi je da trebam više slušati trenera i bolje se potruditi u nogometu.

Ne razumije da ja nogomet ne volim, nije mu važno što osjeæam. Moj otac ima moæ i opasno je ako ga ne poslušam. On smatra da mi je sve omoguæio. Ja nemam izlaza – kazao je 15-godišnjak.

Ne mogu ih zadovoljiti

Osjeæam se najranjivijom na svijetu, potpuno sam nesigurna u sebe, osobito u kontaktima u društvu. Svjesna sam da ne uzimam dovoljno hrane, ali ne znam zašto to èinim. Moji roditelji reagiraju, ali samo na jedan naèin: tjeraju me da jedem. O ostalim stvarima ne razgovaramo – rijeèi su 15-godišnjakinje Zadranke koja ima anoreksiju i depresiju.

Moji roditelji mi nameæu niz aktivnosti, a ja osjeæam da tome nisam dorasla i da ne mogu u svemu ostvariti uspjeh kakav oni žele. Imam veliki strah da neæu zadovoljiti roditelje, a imam i strah to im reæi. Bojim se njihove reakcije kad bih rekla da se ne želim baviti neèim što oni misle da je dobro za mene.

Ne mogu im se suprotstaviti – kaže Zadranka kojoj je lani dijagnosticirana depresija i koja je tad, u 15-oj godini „spas“ našla u veèernjem opijanju. Kako kaže, alkohol joj je „pomogao“ da smanji nepodnošljiv osjeæaj tjeskobe.

izvor: slobodnadalmacija.hr

Share

Dodatne informacije