BOMBONÈIÆ ILI ''PAPRENJAK''?

Share

 Raðaju li se djeca s tendencijom da su dobra, zla ili ni dobra ni zla? Što utjeèe na ''dobrotu'' ili ''zloæu'' ljudske liènosti''? Je li neka liènost ''dobra'' ili ''zla'' ovisi o nizu èimbenika. Naime, liènost je jedinstvena organizacija osobina, na koju utjeèe biološko naslijeðe, društvena okolina i pojedinac sam. Okolina u kojoj se djeca razvijaju i naèin kako se odgajaju u ranom djetinjstvu i predškolskoj dobi imaju velike neposredne i izvjesne dugoroène posljedice, bilo da su negativne (lišavanje) ili pozitivne (poticanje).

Za Psihologijski portal piše: Željka Kovaèeviæ Andrijaniæ

          Govoreæi o èovjeku, homo sapiensu, razumnome biæu, kad pomislimo na suprotnosti ''dobra'' i ''zla'', automatski ta dva pojma vezujemo uz moralnost. Stoga bi jedno od pitanja moglo biti i: raða li se dijete s veæ utemeljenom moralnošæu i moæi razgranièenja dobroga od zla odnosno je li moralni razvoj uvjetovan genetski, naslijeðem ili je pak rijeè o utjecaju okružja u izgradnji i poticanju moralnoga razvoja i moæi prosudbe i razgranièenja dobroga od zla te priklanjanja jednoj od dviju krajnosti: èistome dobru ili èistome zlu? Pitanje je, koliko vezano uz psihologijsku, toliko i interesantno za pedagogijsku, sociologijsku i filozofijsku znanost te biologiju i medicinu.

           Pojmove ''dobar'' i ''zao'' osmislio je èovjek kao termine za pojašnjenje neèega što je sam definirao prihvatljivim ili neprihvatljivim ponašanjem, razmišljanjem, djelovanjem... U jednoj društveno-kulturnoj sredini pojam dobra može predstavljati nešto sasvim drugo od pojma dobra u nekoj drugoj društveno-kulturnoj zajednici. Pomislimo li na kanibalizam, prva asocijacija bit æe da je rijeè o zlim ljudima koji jedu druge ljude. Kanibalizam je za našu društveno kulturnu zajednicu neprihvatljiv, morbidan, zao. No, jesmo li mi manje ''zli'' – premda se ne prehranjujemo pripadnicima vlastite vrste – kad ubijamo druga biæa poradi zadovoljenja primarne životne potrebe: potrebe za hranom odnosno preživljavanjem…?            Takoðer, pojmove dobra i zla vezujemo uz emocije (èuvstva) koja u nama bude. Elementarna èuvstva – ugoda i neugoda – u èovjeka, razumnoga biæa, prisutne su veæ u prenatalnom razdoblju.            Krenemo li od faza razvoja ljudske jedinke, moramo se dotaæi filogeneze, ontogeneze, maturacije i socijalizacije.          Filogenezom nazivamo razvoj vrste od najjednostavnijih organizama do èovjeka, odnosno razvoj ponašanja od jednostavnijih do najsloženijih ponašanja. Ponašanjem životinja upravljaju njihovi instinkti - složene radnje u kojima su biološki ugraðeni oblici ponašanja i podražaji koji æe ih izazvati. S druge strane, ponašanjem èovjeka upravlja njegovo iskustvo, koje se stjeèe tijekom života.          Ontogeneza jest razvoj jedinke od zaèeæa do smrti. Bitna razlika u ontogenezi izmeðu životinjskog mladunèeta i djeteta jest u tome što životinjsko mladunèe svoje iskustvo uvijek stjeèe ispoèetka, a dijete stjeèe generacijsko iskustvo.          Maturacijom (zrenjem, sazrijevanjem) podrazumijevamo promjene u organizmu i njegovoj funkciji, koje su posljedica zacrtanog biološkog plana, pa se javljaju na isti naèin i u približno isto vrijeme kod svih jedinki iste vrste.          Socijalizacija u širem odreðenju pojma jest proces prenošenja generacijskog iskustva na mlade i uèenje tog iskustva, a u užem odreðenju ona je namjerno podruštvljavanje jedinke (odgajanje).           Determinante (ili odrednice) razvoja podrazumijevaju biološko naslijeðe (skup genetskih kodova koje ljudska jedinka dobiva u trenutku zaèeæa), socijalno naslijeðe te samoaktivitet.                    Svaka ljudska jedinka u genetskom pogledu nasljeðuje karakteristike velikog broja predaka. Roditelji su samo neposredni prijenosnici genetskog naslijeða. Genetske karakteristike nisu konkretne, nego opæenite i možemo ih zamisliti kao kapacitete koji se u psihologiji zovu polivalentne dispozicije. Polivalentne dispozicije su moguænosti koje se tijekom života mogu ostvariti na mnoštvo raznovrsnih naèina, a što æe ovisiti o okolini i samoaktivitetu jedinke. Takvu polivalentnu dispozicijsku strukturu ima ljudski mozak, posebno njegova kora. Genetski se nasljeðuje struktura i naèin funkcioniranja kore.           Socijalno naslijeðe pojam je kojim se oznaèava sve ono što je ljudski rod stvorio od najranijih vremena do danas. Èovjek je, prema današnjim znanstvenim spoznajama, stvarao i stvorio samoga sebe u psihološkom smislu – i kroz filogenezu, i kroz ontogenezu.           Okolina je elastièan termin koji oznaèava: -                 fizièku okolinu  (prirodnu okolinu, kao i onu stvorenu èovjekovim umom i rukom; sve ono što se može doživjeti senzorima);-                 socijalnu okolinu (ljude, sa njihovim meðusobnim interakcijama – verbalnim i neverbalnim);-                 subjektivnu okolinu (sve što se može prelomiti kroz dispozicijske moguænosti i iskustvo jedinke tijekom njezina razvoja);-                 objektivnu okolinu (sve što objektivno postoji).           Okolina se može mjeriti bogatstvom podražaja koje pruža, a time i stimulira razvoj, te razlikujemo razlièito bogate okoline:-                 izrazito bogatu, punu raznovrsnih podražaja;-                 skromniju, s obzirom na podražaje;-                 izrazito siromašnu, s obzirom na moguænost stimulacije razvoja.           Samoaktivitet je sve ono što ljudska jedinka èini za sebe u svom razvoju.           Postoji neslaganje istraživaèa o prirodi ljudskog samoaktiviteta:1.         Samoaktivitet je, pretežno, unutarnja snaga organizma;2.         Samoaktivitet je posljedica podražaja koji se nalaze u okolini.(Ti su stavovi ekstremni.)3.         Samoaktivitet je posljedica podražaja koji se nalaze u okolini i  posljedica unutarnje snage.(Ovo je umjereno (pomirljivo) stajalište).           Dva teorijska pravca najviše su odredila prouèavanje moralnog razvoja. Prema jednome od njih, djeèja moralna uvjerenja postoje u djetetu i s vremenom jednostavno iziðu na površinu, dok ih prema drugom shvaæanju na dijete prenosi društvo. Rijeè je o dva suprotstavljena polja: naslijeðu i socijalnoj sredini u kojoj se dijete odgaja i razvija.             Moralna svijest, prema Jeanu Piagetu, tijekom svog razvoja prolazi kroz dvije razvojne faze ili oblike:1.         heteronomni oblik moralnosti;2.         autonomni oblik moralnosti.           Jean Piaget smatra da je moralni razvoj dio procesa kognitivnog razvoja, tj. da dijete mora, kako bi se moralno razvilo, doseæi odreðeni intelektualni nivo.          U ranoj fazi kognitivnog razvoja pojavljuje se tzv. egocentrièni realizam, odnosno nesposobnost shvaæanja da postupci nekoj drugoj osobi mogu izgledati drukèije nego što izgledaju djetetu. S tim u svezi, moralne norme se doživljavaju kao vanjske snage i kao nepromjenjive, a ne kao socijalni odgovor na koji se može utjecati.          Piaget stoga drži da kod male djece (do 9. godine života) možemo govoriti o tzv. heteronomnoj moralnosti, tj. moralnosti koja poèiva na shvaæanju da je moralno uèiniti ono što odreðena odrasla osoba ili autoritet zahtijevaju da se napravi.          Tek kasnije, tijekom razvoja, moralnost se razvija do svijesti o vlastitom pristanku na odreðene principe radi sebe samih, ali i radi drugih ljudi. I na kraju, kad te principe oblikujemo kao svoje, imamo autonomnu moralnost, pri èemu se postupci ocjenjuju na osnovu vlastitih regulatora ponašanja.            Laurence Kohlberg takoðer nalazi da se moralnost postupno razvija. Kao i Piaget, smatra da je moralnost u najužoj  vezi s kognitivnim razvojem, a takoðer potvrðuje Piagetovu tezu razvoja moralnosti od heteronomne k autonomnoj.           Kohlberg razlikuje tri razvojna stupnja moralnosti: predkovencionalni, konvencionalni i postkonvencionalni stupanj.           Predkonvencionalni (predmoralni) stupanj moralnosti karakterizira procjena prema rezultatu akcije, a ne prema namjeri (ono što se dogodilo, a ne ono što se htjelo postiæi). U tom stupnju moralnosti nema prilagodbe propisa na specifiène situacije. Dijete smatra da propisi vrijede za svih i svi ih moraju prihvatiti. U okviru ove faze dijete se pokorava propisima kako bi izbjeglo kaznu ili postiglo nagradu.          U konvencionalnom stupnju moralnosti dijete se prilagoðava pravilima veæine ili pravilima autoriteta. Za ovu fazu karakteristièan je razvoj osjeæaja dužnosti.          Ovaj stupanj razvoja moralnosti karakterizira izgraðen osobni moralni princip i vrijednosni sustav. U postkonvencionalnom stupnju razvoja moralnosti neophodno je uskladiti ponašanje s nekim opæim principima.          Poznate su neke teorije koje pokušavaju objasniti utjecaj faktora (biološkog i socijalnog naslijeða) na razvoj pojedinca: nativizam, empirizam, biheviorizam. Utjecaj faktora naslijeða objašnjava se i kroz rodoslovno (genealoško) stablo (tzv. metoda pedigrea).           Nativisti (predstavnik Francis Golton) smatraju da je sve u ljudskom razvoju genetski odreðeno i okolina ništa ne može promijeniti.          Empiristi (predstavnik John Locke) drže da je dijete ''tabula rasa'' (prazna ploèa), da ništa nije unaprijed odreðeno, te se sve formira odgojem.          Bihevioristi (predstavnik John Watson) uvažavaju naslijeðe kao moguænost razvoja, ali smatraju da se odgovarajuæim odgajanjem može od svakog zdravog djeteta oblikovati bilo koja liènost.          Rodoslovno (genealoško) stablo ili metoda pedigrea objašnjava naslijeðe prateæi osobine nekog pretka kroz njegove potomke (partenogeneza nije prisutna u ljudskoj vrsti, jer se razmnažanje odvija dvospolno, te je stoga metoda pedigrea danas u znanosti odbaèena).          Je li neka liènost ''dobra'' ili ''zla'' ovisi o nizu èimbenika. Naime, liènost je jedinstvena organizacija osobina, na koju utjeèe biološko naslijeðe, društvena okolina i pojedinac sâm. Liènost se oèituje u specifiènom naèinu doživljavanja i ponašanja.          Liènost ima svoju biološku osnovu koja se oèituje u radu živèanog i endokrinog sustava te tjelesnoj konstituciji.          Na oblikovanje liènosti utjeèe i mnogi socijalni faktori (primjerice obitelj, vrtiæ, škola, vršnjaci, prijatelji, roðaci, partneri... i – opæenito – kulturno podneblje u kojoj se odreðena jedinka razvija).          Osobine liènosti mogu se ispitivati i mjeriti raznim upitnicima liènosti, ali i objektivnim promatranjem – uz posjedovanje nekih osnovnih psihologijskih znanja.            Liènost je vrlo složen sustav, istovremeno otvoren i zatvoren prema svojoj okolini.Kad govorimo o vrstama liènosti, mislimo na sljedeæa tri tipa liènosti:a)         prilagoðena (sklona oblicima ponašanja koji donose dobrobiti okolini i društvu);b)         neprilagoðena ( suprotno prilagoðenoj) tec)     zrela liènost (standardom  doživljavanja  i  ponašanja  odgovara svojoj uzrasnoj dobi).          Moralna svijest èovjeka važna je pokretaèka snaga i ogleda se u velikom broju aktivnosti. Svaka grupa ljudi ili neka društvena zajednica ima odreðene standarde o tome što je ispravno, a što nije. Te standarde nazivamo moralnim normama. Njihov sadržaj i podrijetlo najuže razmatra etika, dok se psihologija bavi pitanjima komponenti moralnog razvoja i naèinima usvajanja moralnih normi.Smatra se da moralna svijest ima tri komponente: intelektualnu, emotivnu i akcionu.          Intelektualnu komponentu moralne svijesti èine znanja o moralnim principima i naèinu primjenjivanja moralnih postupaka.          Emocionalnu komponentu èine osjeæaji u svezi s postupcima koje ocjenjujemo moralnima ili nemoralnima.          Akcijska (konativna, voljna) komponenta moralne svijesti jest spremnost za djelovanje u skladu sa usvojenim normama i dosljednost u njihovom provoðenju.          Moralna svijest je razvijena kada postoje sve tri komponente. Meðutim, nisu sve komponente uvijek jednako razvijene. To pokazuje primjer psihopata kod kojih izostaje emocionalna komponenta. Oni imaju znanje o moralnim normama, ali nemaju osjeæaj stida, odgovornosti niti krivice koji bi pratili njihovo djelovanje.           No, i kad su razvijene intelektualna i emocionalna komponenta, èovjek ipak ne mora èiniti ono što smatra da bi trebao. Takav nesklad u ponašanju i intelektualnom i emocionalnom  doživljaju prati osjeæaj nespokojna i razlièite racionalizacije. U tom sluèaju nema dovoljno razvijene akcijske komponente. Tome može biti razlog što razlièiti motivi i potrebe dobivaju prednost.          Moralna svijest uglavnom se razvija procesima uèenja, i to:-                 emocionalna komponenta  (uglavnom) uèenjem uvjetovanjem, a potom imitacijom;-                 intelektualna komponenta uglavnom se razvija uviðanjem.           Naposljetku, važno je reæi da je dijete je, u svakom trenutku svog razvoja, istovremeno i otvoren i zatvoren sustav; otvoreno je za sve podražaje koji su skladu s njegovim problemima i moguænostima,   a zatvoreno za sve one koji to nisu.          Dijete u svakom trenutku ima vlastitu motivaciju za svoje ponašanje, koja proizlazi iz:-                 bioloških neravnoteža ili potreba (npr. glad, žeð, san...);-                 psiholoških neravnoteža (raznovrsnih perceptivnih doživljaja, odnosno raznovrsnih kognitivnih, emocionalnih i socijalnih stimulacija).          Aktivnosti djeteta, koje su rezultat vlastite motivacije, spontane su aktivnosti i snažan su èinilac djetetova psihièkog razvoja.          Zahvaljujuæi biološkim i psihološkim potrebama djeteta – i bez vanjskih poticaja i prinude – dijete se, po logici vlastitog razvoja, pojavljuje kao aktivno biæe.

          Okolina u kojoj se djeca razvijaju i naèin kako se odgajaju u ranom djetinjstvu i predškolskoj dobi imaju velike neposredne i izvjesne dugoroène posljedice, bilo da su negativne (lišavanje) ili pozitivne (poticanje).

 

Za Psihologijski portal piše: Željka Kovaèeviæ Andrijaniæ 
Share

Dodatne informacije