Inteligencija - je li zapisana u tisuæama gena?

Share

 Je li naša inteligencija zapisana u genima? Ovo pitanje predmet je rasprave koja se vodi meðu znanstvenicima, ali i u javnosti. Rasprava o tome je li inteligencija uroðena ili se može steæi odgojem (nature vs. nurture) poèela je zapravo još od 1869. godine kada je Darwinov neæak Francis Galton, utemeljitelj eugenike, objavio knjigu “Nasljedni genij”. Galton je istraživao podrijetlo uglednih ljudi, a zatim spoznao da se sklonost nekom talentu stalno iznova pojavljuje u istim obiteljima. Tako je zakljuèio da je talent uroðen, a ne steèen.

No, posljednjih godina znanstvenici su identificirali nekoliko gena povezanih s inteligencijom. Iako se još ne zna na koji sve naèin geni utjeèu na razvoj inteligencije, ta otkriæa privlaèe veliku javnu pozorost, ali pobuðuju i etièke dvojbe da bi u buduænosti roditelji uz pomoæ genetskih manipulacija mogli “stvarati” inteligentniju djecu.

- Mislim da je važno spoznati da je genetski utjecaj važan. Stoga pokušavamo naæi gene koji su povezani s inteligencijom - ustvrdio je u èasopisu Scientific American dr. Robert Plomin, genetièar ponašanja iz Instituta za psihijatriju u Londonu. On je jedan od pionira “lova na gene inteligencije”, a njegov se rad zasniva na studijama jednojajèanih blizanca.

IQ testovi

Postoji više definicija inteligencije, no uvriježeno je da je to mentalna karakteristika koja ukljuèuje snalaženje u novim situacijama, sposobnost uèenja na osnovi iskustva, te razumijevanje i korištenje apstraktnih pojmova. Inteligencija se mjeri tzv. IQ testovima koje je 1905. godine razvio francuski psiholog Alfred Binet kako bi mogao predvidjeti uspjeh djece u školi i identificirati one mališane kojima æe u uèenju trebati posebna pomoæ.

 Jedna od najveæih kontroverzi vezanih za IQ testove odnosi se na razlike u kvocijentu inteligencije koje se uoèavaju meðu razlièitim etnièkim skupinama. Te razlike prvi je pažljivo istražio amerièki psiholog Arthur Jensen sa Sveuèilišta Berkeley koji je 1969. godine spoznao da afroamerièka djeca imaju prosjeèan IQ 85 dok bijela deca imaju 100. Jensen je zakljuèio da je to dobrim dijelom nasljedno, što je izazvalo skandal i prosvjede, a kritièari su tvrdili da je razlika u IQ rezultat razlièitih uvjeta odrastanja.

 Uloga gena i okoliša

Kako bi rasvijetlili koja je uloga gena, a koja okoliša u oblikovanju inteligencije, šezdesetih godina znanstvenici su poèeli istraživati blizance. Naime, jednojajèani blizanci dijele iste gene. Zamislimo da je par jednojajèanih blizanaca razdvojen odmah nakon roðenja, a da su ih usvojili razlièiti roditelji što znaèi da u tom sluèaju dijele iste gene, ali razlièit okoliš. Ako geni nemaju utjecaj, može se oèekivati da rezultati njihovih IQ testova neæe pokazivati sliènost. No, ako geni igraju kljuènu ulogu, njihovi bi rezultati na testovima morali biti slièni.

- Jednojajèani blizanci, koji su odrastali odvojeno, pokazuju na testovima rezultate koji su meðusobno slièni gotovo jednako kao i kod jednojajèanih blizanaca koji su rasli zajedno - ustvrdio je Plomin koji je sa svojim suradnicima u sklopu Studije ranog razvoja blizanaca analizirao 15.000 djece, odnosno 7500 parova blizanaca roðenih izmeðu 1994. i 1996. godine.

Tisuæe gena

- Do 16 godine života posvojena djeca imaju IQ slièan svojim biološkim roditeljima u mjeri u kojoj to imaju i djeca koja odrastaju sa svojim roditeljima - rekao je Plomin. Njegova je studija ukazala  da su mentalne sposobnosti poput talenta za matematiku i èitanje velikim dijelom determinirane istim setom gena. - Ako je netko iznadprosjeèan u matematici, onda je 70-postotna vjerojatnost da æe njegova sposobnost za èitanje biti takoðer iznadprosjeèna - ustvrdio je Plomin.

On i njegovi kolege prošle su godine identificirali šest gena koji su èvrsto povezani s visokom ili niskom inteligencijom. No, svih šest gena zajedno odgovorno je za najviše jedan posto razlika u inteligenciji u toj skupini. To, pak, ukazuje da je inteligencija mentalna sposobnost koja je mnogo kompleksnija nego što se prije mislilo. Mnogi znanstvenici sada smatraju da je inteligencija rezultat zajednièke aktivnosti tisuæa gena te da æe proæi mnogo vremena prije nego što shvatimo kako svi oni meðusobno djeluju.

DR. BORIS LENHARD, SVEUÈILIŠTE U BERGENU

Inteligencija æe se u buduænosti moæi pojaèavati

• Je li naša inteligencija genetski uvjetovana?

Inteligencija je sama po sebi kontroverzan i višeznaèan pojam. Ako se misli na ono što mjeri kvocijent inteligencije, sama predispozicija za razvoj sposobnosti koje on mjeri velikim dijelom jest genetski uvjetovana. Konaèni IQ je rezultat naèina na koji su okolišni uvjeti utjecali na  realizaciju te predispozcije. Premda metodologija mjerenja IQ teži k tome da bude neovisna o kulturnim i obrazovnim faktorima, danas znamo da to nije sluèaj. Meðutim, uz najbolju metodologiju za izolaciju tih faktora koju danas posjedujemo, možemo sa sigurnošæu tvrditi da, uz usporedive uvjete odrastanja i obrazovanja, nasljedna komponenta igra vrlo važnu ulogu u razvoju onog aspekta ‘inteligencije’ koji IQ mjeri. 

IQ djeteta korelira s kasnijim uspjehom u školi, uspjehom u karijeri i opæenitom razinom afluentnosti, te kao takav predstavlja korisno prediktivno svojstvo.

• Kako komentirate potragu za genima inteligencije Roberta Plomina?

- Plominova istraživanja su sama po sebi prilièno nekontroverzna - radi se o asocijacijskim studijama na cijelom genomu, kakve su u posljednjih nekoliko godina poluèile revolucionalne rezultate u preciznom odreðivanju genskih lokusa niza nasljednih bolesti. Umjesto simptoma, bolesti ili njihove odsutnosti, Plomin kao ulazne podatke koristi kvantitativne pokazatelje intelektualnih sposobnosti kao što je IQ. I Plomin u interpretaciji svojih rezultata nailazi na jednake probleme kao i autori drugih asocijacijskih studija, no njegove rezultate još više komplicira èinjenica da na genetsku komponentu onoga što IQ mjeri utjeèe mnogo gena, svaki s vrlo malim individualnim doprinosom.

• Hoæemo li ubuduæe moæi pojaèavati inteligenciju genetskim manipulacijama?

- U dovoljno dalekoj buduænosti vjerojatno æemo moæi genetski manipulirati bilo koje nasljedno svojstvo. Pitanje je kakva bi bila korist od toga. Pretpostavljam da æe prioritet u genetskoj intervenciji imati ona nasljedna svojstva koja kritièno utjeèu na kvalitetu života pojedinca i društva. Hoæe li se ljudska vrsta ikada dovesti u situaciju da zakljuèi da su joj intelektualne sposobnosti pojedinaca postale usko grlo u stremljenju k boljem životu? Možda, ali nemam ni približnu ideju o tome hoæe li se to dogoditi, a još manje kako i zašto.

izvor: jutarnji.hr/Tanja Rudež

Share

Dodatne informacije