Pomoæ psihologa osobama s invaliditetom

Share

 U razmatranju potrebe da se psiholozi bave osobama s invaliditetom može se poæi od saznanja da se pojedinci znaèajno meðusobno razlikuju, bez obzira kojoj skupini pripadaju ili od koje su bolesti oboljeli. Neki æe zatražiti psihološku pomoæ; neki æe je trebati, ali je nikad neæe tražiti; a neki æe je izrazito odbiti.
Potreba za vrstom pomoæi koju pruža psiholog zavisi ne samo od psihièkog i fizièkog stanja pojedinca, nego i od njegova mišljenja i vjerovanja o tome što psiholog može i komu treba.

Kao i u svim drugim skupinama i meðu osobama s tjelesnim ogranièenjima postoje pojedinci koji smatraju da trebaju sami prevladati svoje poteškoæe te da im u tome nitko drugi ne može biti od koristi.

Psihološke intervencije mogu se provoditi pojedinaèno ili grupno, a usmjerene su obièno na prevladavanje stresnih situacija, na usvajanje vještina za rješavanje raznih problema, na poboljšavanje komunikacije s okolinom i na ovladavanje intenzivnih bolnih ili uznemiravajuæih emocija.

Posebno se naglašava potreba za psihološkom pomoæi kod kroniènih bolesti i stanja koja bitno utjeèu na kakvoæu života, nalažu promjenu životnog stila i nameæu razna ogranièenja. Psihološka pomoæ je usmjerena na prihvaæanje bolesti i disfunkcionalnost te na prevladavanje prateæih emocionalnih stanja. Najèešæe su to tuga, depresivnost, ljutnja, oèaj i slièno. U raznim fazama bolesti ili stanja nakon povreda psihološke intervencije su usmjerene na ciljeve i sadržaje koji su tipièni upravo za tu fazu i odvijaju se odreðenim redom.

Rad psihologa s osobama s invaliditetom može biti usmjeren na bilo koji problem (osobni, emocionalni, interpersonalni). Takav rad mogli bismo oznaèiti kao rad na prilagodbi neke osobe na vlastita ogranièenja i teškoæe. Mogli bismo ga najkraæe opisati paradigmom: KAKO DA LAKŠE ŽIVIM SA SVIM ONIM ŠTO NE MOGU?

Drugo važno podruèje u radu psihologa moglo bi se oznaèiti paradigmom: KAKO DA SE USMJERIM NA ONO ŠTO MOGU I DA TO POBOLJŠAM?

Treæe moguæe podruèje rada psihologa je na poticanje pojedinaca s ogranièenjima i hendikepima da otkrivaju i razvijaju potencijale koje nisu koristili prije bolesti ili povrede. To podruèje rada mogli bismo opisati paradigmom: KAKO DA PRONALAZIM I USAVRŠAVAM SVE ŠTO MOGU?

Percepcija i procjena samog sebe preusmjerava se s deficita i ogranièenja na prepoznavanje drugih, ranije neotkrivenih ili nekorištenih potencijala.

U psihologiji je odavno poznato da su ljudski potencijali znatno raznovrsniji i bogatiji od iskorištenih. Ima mnogo razloga i subjektivnih i objektivnih koji na to utjeèu. I samo je obrazovanje i izbor zanimanja usmjeren prema "specijalizaciji" za neko podruèje. Mnogo energije i vremena trošimo da bismo usavršili znanja i vještine na odabranom podruèju. Tako i ne razmišljamo što bismo još mogli uspješno savladati. Prema nekom idealnom konceptu ljudi imaju podjednake potencijale za razvoj raznih sposobnosti i vještina za svestranost. Praksa nas uèi da ljudi veæinom odabiru usmjerenost, a ne svestranost.

Naravno da takvo istraživanje i usmjerenost na otkrivanje i korištenje novih potencijala pojedinci mogu ostvariti i ostvaruju i bez psihologa. Psiholog može pomoæi kod neodluènih, pasivnih, malodušnih ili onih koji sebe vide prvenstveno kao osobu s ogranièenjima.

Znaèajna pomoæ u takvom nastojanju mogu biti drugi ljudi sa sliènim iskustvima, èlanovi udruge s dugogodišnjim iskustvom rada s osobama s invaliditetom, te osobe s pozitivnim iskustvima u pronalaženju novih moguænosti.

(Glasilo HUPT, autorica mr. sci. Nada Aniæ)

Share

Dodatne informacije