Tugovanje - žalovanje 2/2

Share

Žalovanje - tugovanje je proces, koji se javlja nakon za nas znaèajnog gubitka i neminovno prati smrt, rastavu i napuštanje veze. Znak je zdravlja i omoguæuje nam prihvaæanje neizbježnih životnih gubitaka; završavanjem psihosocijalnog prijelaza, pospješuje naš rast, razvoj i sazrijevanje.

Odrednice žalovanja

Veliki gubitci, naroèito nakon smrti i rastave, mogu biti praæeni promjenama i poteškoæama u funkcioniranju u obitelji, na poslu i životnoj sredini.
Proces žalovanja strogo je individualan obzirom na zastupljenost i jaèinu znakova te trajanje, premda postoje neke opæenite znaèajke.

U nekih osoba žalovanje poèinje odmah poslije saznanja o gubitku, u nekih je odgoðeno, u nekih traje kratko, a u drugih cijeli život. Žalovanje prvenstveno ovisi o strukturi osobe ožalošæenog, ranim i kasnijim iskustvima odvajanja i preživjelih gubitaka (smrti ).

Duljina i dubina žalovanja ovisi o sljedeæem:
Tko je osoba koja nas je napustila i koliko je stara. Razlièito se tuguje za mladim ili starim mužem, malim ili odraslim djetetom, mladim ili starim roditeljem, mladim ili starim prijateljem, poznanikom, itd.

O naravi veze - Attachmenta, kvaliteti i èvrstini veze s osobom koja nas je "napustila", jaèini ljubavi i snazi prianjanja.

- sigurnosti koju je pružala uspostavljena veza. Ukoliko je osjeæaj sigurnosti i samopoštovanja bio iskljuèivo povezan sa zrcaljenjem koje je pružao suprug, reakcija na napuštanje bit æe puno teža.

- stupnju ambivalencije u odnosu. Prema osobi koju volimo osjeæamo i neprijateljstvo, ponekad i mržnju; no bitno je da si to posvijestimo. Jako ambivalentan odnos optereæen je prekomjernom krivnjom, samopredbacivanjem i ljutnjom, jer smo napušteni. Sukobi s umrlim imaju specifièno znaèenje u naravi žalovanja.

Naèinu smrti: prirodna smrt, nagla smrt, nesreæa, oèekivana (teška bolest), neoèekivana, samoubojstvo, smrt nasiljem itd. Žalovanje je olakšano ako postoji moguænost izražavanja ljutnje i okrivljavanja vinovnika smrti (kao npr. u sluèaju nesreæe) premda istovremeno pojaèava osjeæaj bespomoænosti (1). Žalovanje nakon samoubojstva voljene osobe vrlo je teško i optereæeno s više samopredbacivanja i osjeæaja krivnje.

Mjestu smrti; dom ili bolnica, u našoj prisutnosti - odsutnosti (smrti i/ili nesreæi), smrt na velikoj udaljenosti, u stranom svijetu , itd.

Povijesnim podatcima: preživljavanje ranijih smrti i gubitaka, sa presudnim znaèenjem naravi žalovanja, koje je te gubitke pratilo. Ukoliko ranije žalovanje nije privedeno kraju - otežava sadašnje žalovanje. "Nezavršene poslove" prenosimo u sljedeæa razdoblje - vežemo na sljedeæi gubitak.

Psihièkom zdravlju ožalošæenog; od presudne je važnosti, naèin kako su doživljene i prebroðene ranije životne krize i kako je teklo ranije žalovanje.

Strukturi osobnosti. Prema Bowlbyju osobne znaèajke igraju presudnu ulogu u razumijevanju reakcije na gubitak, spol, godine starosti, stupanj psihièke zrelosti - naèin kako izlazimo na kraj sa stresnim situacijama. S gubitkom teško izlaze na kraj ovisne, graniène i narcistiène strukture osobnosti.

Socijalnim èiniteljima koji ukljuèuju religijsku, etnièku i socijalnu subkulturu sa pripadajuæim obièajima i ritualima, koji olakšavaju žalovanje; ponajprije prekidanjem nijekanja i prihvaæanjem smrti.

Rituali; Svaka kultura i sredina ima svoje rituale povezane sa smræu, èija je svrha suoèavanje sa stvarnosti - konaènosti gubitka Rituali svojim znaèenjem (simbolièno ) dosižu najdublje arhetipske slojeve duševnog života, što je od velikog znaèenja u procesu žalovanja. Rituali pružaju podršku ožalošæenima, putem prisustva bližnjih i skupine, omoguæavaju i pospješuju katarzu, ublažavaju osamljenost i tjeskobu, a ponajprije zorno suoèavaju ožalošæene da se smrt uistinu dogodila (brišu nijekanje); potpora su oèuvanju sjeæanja na umrlog.

Podrška okoline; niz autora navodi veliko znaèenje podrške bližnjih unutar i izvan obitelj u uklanjanju stresnog iskustva i tijekom procesa žalovanja.

Ljubimci: druženje s ljubimcima može olakšati tugovanje.

Istovremeni stresovi; istovremene životne krize i/ili promjene u životu, utjeèu na težinu i duljinu žalovanja (bolest , životni prijelazi, preseljenje, penzioniranje, ekonomski gubitak, sudski spor itd.). Veliki gubitci, naroèito nakon smrti i rastave, mogu biti praæeni promjenama i poteškoæama u funkcioniranju u obitelji, na poslu i životnoj sredini.


 

Zadatci žalovanja - psihosocijalni prijelaz

Zadatci žalovanja prema Wordenu

Svaka osoba na sebi svojstven naèin prolazi kroz žalovanje, nakon znaèajnog gubitka , što ukljuèuje i ispunjenje odreðenih zadataka - (prolaženje kroz psihosocijalni prijelaz po Parkesu) - i dovodi do promjena u psihièkom životu; rasta i razvoja osobe - promjene identiteta , èime se otvara novo viðenje života i svijeta. Worden (5)opisuje èetiri zadatka koje je potrebno ispuniti tijekom žalovanja.


 

I. Prihvaæanje realnosti

Prihvaæanje realnosti - dostiže se prihvaæanjem gubitka. Svaku smrt, oèekivan i neoèekivan gubitak, prati osjeæaj da se nije dogodio (nijekanje). Prihvaæanje realnosti podrazumijeva spoznaju da je osoba mrtva i susret s njom više nije moguæ (barem ne za života). Nijekanje je odbijanje prihvaæanja stvarnosti smrti (gubitka), stoga osoba ostaje zaglavljena na poèetku procesa žalovanja. Jedan od znakova nijekanja je doživljavanje pokojnika utjelovljenog u jednom od djece, što ublažava jaèinu gubitka, ali onemoguæuje prihvaæanje realnosti. Gubitak je potrebno prihvatiti ne samo razumom, nego i "srcem" (završetak nijekanja), a za to je potrebno vrijeme. U prihvaæanju realnosti smrti pomažu rituali. Nepostojanje smrti u emocionalnom doživljavanju ožalošæenih podržavaju nagla smrt, izostanak rituala, nemoguænost viðenja tijela umrlog (nedostupnost) i druge okolnosti.


 

II. Rad na žalovanju

II. zadatak je rad na žalovanju: nakon gubitka osobe s kojom smo bili blisko povezani, osjeæamo bol i žalost, no svaki od nas tuguje na sebi svojstven naèin. Izbjegavanje tugovanja i potiskivanje boli, može voditi produljenom tugovanja (Parkes 1972 cit Worden 6). Okolina može slati poruke koje otežavaju ili odvlaèe osobu od prorade i razrješenja žalosti, èime se proces skraæuje. Zatomljivanje osjeæaja, nijekanje boli, otklanjanje bolnih misli koje naviru - spreèava proces prorade gubitka. Njeguju se samo lijepe misli povezane s umrlim, izbjegavaju podsjetnici , idealizira umrlog. Izbjegavanje prorade žalosti vodi u bolest (depresiju), a može voditi i u ovisnosti (alkohol, droga, seks, prekomjerni rad, putovanja i slièno).


 

III. Prilagodba sredini

III. zadatak - Prilagodba sredini (okruženju). Nakon smrti za nas znaèajne osobe kao i nakon rastave, ništa više nije kao prije u preživjelih i u obitelji - mijenja se struktura porodice i meðusobni odnosi. Prilagodba na novonastale okolnosti ovisiti æe; o odnosima prema pokojniku, ulozi koju je imao - o znaèaju njegove osobe. Spoznaja znaèenja i velièine gubitka "odlaskom" osobe u poèetku nam nije posviještena i postupno izranja tijekom prvih mjeseci žalovanja.

Moramo se prilagoditi i novoj ulozi koju prati i prilagodba vlastitom doživljavanju sebe. Naš se identitet mijenja nakon razrješavanja procesa tugovanja i/ili prolaženja kroz proces prijelaza. Osim prilagoðavanja novoj ulozi , što je u nekih osoba praæeno velikim poteškoæama, moramo se prilagoditi i vanjskom svijetu. Nekada smrt nosi sa sobom promjenu životnih pogleda i osporavanje životnih vrijednosti, tako da ožalošæeni ima osjeæaj da njegov život nema više smisla. Ipak, moramo si posvijestiti da svaki gubitak donosi i dobitak, kojeg u prvi mah ne moramo biti svjesni (7).


 

IV. Ukljuèivanje u život

IV. zadatak - ukljuèivanje u život - emocionalno premještanje umrlog - ostvarivanje nove veze. Mnoge osobe imaju najviše poteškoæa u završavanju posljednjeg zadatka žalovanja i ostaju u tom dijelu zaglavljene. Znak nemoguænosti završavanja posljednjeg zadatka je prianjanje za posljednju vezu i nemoguænost da se ostvari nova veza. Neke osobe gubitak doživljavaju toliko bolnim da stvaraju ugovor same sa sobom da više neæe voljeti.

Ipak, nikada ne možemo potpuno zaboraviti osobu koja je bila znaèajna u našem životu, niti je izbaciti iz našeg unutarnjeg svijeta, a da ne pozlijedimo svoj identitet - Volkan (cit.Worden 8.).


 

Završetak žalovanja

Završetak žalovanja obilježen je pronalaženjem stabilnosti, uspostavljanjem novog identiteta i vraæanjem životnog interesa prilagodbom novim okolnostima, pronalaženjem novih ciljeva i zadovoljstva u životu.
Žalovanje završava kada osoba dovrši posljednju fazu žalovanja ? fazu obnove, kada su zadatci žalovanja ostvareni i/ili završetkom psihosocijalnog prijelaza (1, 5, 7). Žalovanje je završeno, kada možemo misliti bez unutarnje boli o onome koga smo voljeli i izgubili (premda uz prisutnu sjetu), nemamo više potrebu za njenim prisustvom u dnevnom životu i svoje emocije možemo investirati u novi život. Završetak žalovanja obilježen je pronalaženjem stabilnosti, uspostavljanjem novog identiteta i vraæanjem životnog interesa prilagodbom novim okolnostima, pronalaženjem novih ciljeva i zadovoljstva u životu.


 

Psihosocijalni prijelaz i oporavak

Prema Parkesu dogaðaji koji obilježavaju psihosocijalni prijelaz nose sljedeæe tri karakteristike:
1. posljedice dogaðaja su trajne,
2. dogaðaj se odvija u vrlo kratkom vremenu - male su moguænosti za pripremu,
3. dovode do promjena osobnosti i dosadašnjeg doživljavanja svijeta - što ukljuèuje promjenu misaonih obrazaca i ponašanja.

Psihosocijalni prijelaz je bolno psihièko proživljavanje, osobu iscrpljuje i zahtjeva vrijeme. Prijelaz možemo promatrati, kao isprepletenost ispodležeæih dubokih psiholoških i socioloških procesa, pokrenutih i povezanih sa stresnim životnim dogaðajem. Tih procesa osoba ne mora biti u potpunosti svjesna niti je jasan i predvidiv njihov ishod.

Svaka osoba na sebi svojstven naèin prolazi kroz žalovanje, tijekom kojeg se moraju obaviti neki zadatci (Worden ), odnosno proæi kroz psihosocijalni prijelaz (Parkes) ili Freudovim rijeèima (8 ) obnoviti svoj unutarnji život "radom na žalovanju" da bi se mogli nanovo ukljuèiti u život i prilagoditi njegovim zahtjevima. Uspješan prijelaz ili završetak žalovanja istovjetan je ozdravljenju i dovodi do rasta i sazrijevanja osobe.

U odvijanju tih procesa prema Weissu (9) djeluju tri sastavnice:
1.spoznajno prihvaæanje gubitka,
2. emocionalno prihvaæanje i
3. promjena identiteta.

Parkes (7) smatra da svi upeèatljivi i znaèajni dogaðaji u našem životu (roðenja, smrti, vjenèanja, rastave, itd.) donose sa sobom gubitke i dobitke (bez obzira na njihov momentalni predznak) koje ponekad teško zapažamo i razluèujemo. Postoje okolnosti koje otežavaju i onemoguæuju prolaženje kroz proces žalovanja i prijelaz i/ili oporavak.

Izostanak ili neuspješnost oporavka ispoljava se u nemoguænosti prihvaæanja životnih izazova i ulaganja u sadašnjost. Osoba je preokupirana sa sjeæanjima i èuvstvima vezanim uz gubitak. Sadašnji život doživljava praznim, besmislenim i beznadnim. Postoji osjetljivost na podsjetnike, koji vraæaju bolna sjeæanja i žalost. Radosni dogaðaji, nemaju znaèenja, veæ pokreæu krivnju jer ih "ne dijeli sa pokojnikom".

Oporavak otežava nepredviðen, neshvatljiv i neobjašnjiv gubitak ? neprekidna zaokupljenost pronalaskom odgovora, brutalnost, nasilje, velike i mnogostruke istovremene promjene, raniji gubitci, neuspješno prolaženje kroz žalovanje, ambivalentan odnos i ovisnost, snažno i dugotrajno nijekanje stresnog dogaðaja, izostanak socijalne podrške, zahtjevi obièaja da odnos ostane trajan, sprijeèenost u ostvarivanju novih uloga i društvenog statusa (9,10).

Obzirom na osobnost ožalošæenog od velikog je znaèenja organizacija njegova "attachmenta"- ponašanja i obrazac - model odgovora na stresne situacije, potom osobni razvoj i uloga iskustva tijekom odrastanja, kao i uloga obiteljskog života (1).

Izostanak oporavka najèešæe je obilježen dugotrajnošæu zadržavanja na jednoj od faza žalovanja; potrazi i protestu ili depresivnom povlaèenju. Oporavak podrazumijeva povratak razlièitim oblicima osobnog i društvenog djelovanja.

Oporavak i ozdravljenje pospješuje prihvaæanje gubitka (spoznajno i emocionalno), dopuštenje i poticanje da se tuguje, slobodno izražavaju osjeæaja - plaè, bez obzira na spol (u našoj sociokulturi muškarcima je prešutno zabranjeno plakanje) podrška okoline, slušanje ožalošæenog, izmjenjivanje iskustva istovjetnog ili sliènog gubitka, praktièna pomoæ - materijalna i druge usluge (10).


 

Zakljuèak

Žalovanje traje do 2 godine s dopuštanjem da u nekih osoba može trajati godinama (nakon gubitka djeteta cijeli život) s moguænošæu da neki aspekti tugovanja nikada ne završe.
Žalovanje - tugovanje je proces, koji se javlja nakon za nas znaèajnog gubitka i neminovno prati smrt, rastavu i napuštanje veze. Znak je zdravlja i omoguæuje nam prihvaæanje neizbježnih životnih gubitaka; završavanjem psihosocijalnog prijelaza pospješuje naš rast, razvoj i sazrijevanje.

Nakon smrti partnera i / ili rastave tugujemo za mnogo èime meðu inim za našim izgubljenim snovima, oèekivanjima i pokopanoj zajednièkoj buduænosti, zrcaljenjem, podrškom, ulogama, obitelji, društvenim statusom, materijalnim prihodima itd. Naèin kako æemo tugovati i koliko dugo, zapisan je i pohranjen u našim dubinama kao otisak iskustva svih naših razdvajanja i svih gubitaka povezanih s ljubavlju i nježnosti (prvenstveno majke i oca ) da bi bio ponovljen i nanovo proživljen u "novo - starom" gubitku - za nas znaèajne osobe ukoliko tijekom života nismo uspjeli prevladati svoje navezanosti i razriješiti tugovanje ranijih gubitaka.

Smrt kao i rastava dovodi do razbijanja obiteljske strukture i promjene u dinamici meðusobnih odnosa, promjene u ulogama, promjena u potpori i gratifikaciji unutar deficitarne obitelji (izostaje jedan roditelj) i po stresnosti su najbolnije; smrt potom rastava! U odnosu na duljinu žalovanja stavovi su neujednaèeni kao i u odnosu razluèivanja normalnog i "patološkog" žalovanja. Neki zastupaju stav da žalovanje traje do 9 mjeseci kao i nošenje èeda. Veæina autora se priklanja vremenu od 2 godine s dopuštanjem da u nekih osoba može trajati godinama (nakon gubitka djeteta cijeli život) s moguænošæu da neki aspekti tugovanja nikada ne završe.

Meðutim nikada u potpunosti u svom srcu ne prihvaæamo gubitak - uvijek u nama ostaje neizbrisiv trag osobe uz koju smo bili vezani.


 

Literatura

1. Bowlby J. Loss, sadness and depression. Basic book, New York, 1980.

2. Shucher SR, Zisook S. The course of normal grief. U: Stroebe MS, Stroebe W, Hansson RO, ur. Handbook of bereavement - Theory, research and intervention. University Press, Cambridge, 1999, str 23- 43.

3. Monbourqette J. Iznova živjeti. Oko tri u jutro, Zagreb, 2000.

4. Erikson EH. The life cycle completed ? Extended version by Joan M. Erikson. W.W.Norton and Company, New York, 1998.

5. Worden JW. Grief counselling and greif therapy. Brunner-Routledge, UK, 2001.

6. Parkes CM. 1972 (cit.) Worden JW. Grief counselling and greif therapy. Brunner-Routledge, UK, 2001, str 13.

7. Parkes CM. Bereavement as a psychosocial transition, processes of adaptation to change. U: Stroebe MS, Stroebe W, Hansson RO, ur.0 Handbook of bereavement - Theory, research and intervention. University Press, Cambridge, 1999, str 91 ? 101.

8. Volkan VD. (cit.) Worden JW. Grief counselling and greif therapy. Brunner-Routledge, UK, 2001, str 16.

9. Freud S. 1917 (cit.) Buzov I. Psihoanaliza žalovanja, Jumena, Zagreb 1989, str 31.

10. Weiss RS. Loss and recovery. U: Stroebe MS, Stroebe W, Hansson RO, ur. Handbook of bereavement - Theory, research and intervention. University Press, Cambridge, 1999, str 271- 284.

11. Skinner Cook A, Oltjenbruns KA. Grief and loss. U: Dying and Greaving. Harcourt Brace Colege Publishers, New York , 1998, str 91- 130.



 


Prim. mr sc., dr. Tereza Salajpal
Share

Dodatne informacije