Tugovanje - žalovanje 1/2

Share

 U dva èlanka prim. mr. sc. Dr. Tereze Salajpal navedene su znaèajke normalnog tugovanja koje se javlja nakon svih prelomnih dogaðaja u našem životu, svih gubitaka (smrti, pobaèaja, rastave, napuštanja partnera, gubitka organa, zdravlja, posla, materijalnih dobara itd.). Dakako, žalovanje je najizraženije nakon smrti nama znaèajnih osoba.

Svaki od nas je jedinstveno biæe s posebnim doživljavanjem svijeta i gubitaka kao i sa sebi svojstvenom prolaženjem kroz proces žalovanja i psihosocijalni prijelaz. Opise žalovanja nalazimo u autora kršæanskog i psihodinamskog svjetonazora i njihova su zapažanja i stanovišta gotovo istovjetna.

Opisi se žalovanja razlikuju od autora do autora u konceptu faza, etapa, stadija i njihovom razvrstavanju obzirom na prateæe znakove.
S tugovanjem se sreæemo veæ od najranijeg djetinjstva pri napuštanju (majke) i gubitcima koji su u odrastanju i tijekom života neminovni, a žalovanje je najupeèatljivije nakon gubitka za nas znaèajne osobe (smrt).

Gubitak je dogaðaj koji onemoguæuje stalni pristup nama znaèajnoj osobi (smrt, rastava, nestanak osobe, prekid prijateljstva, prostorna udaljenost) uz koju smo "posebno" emocionalno vezani pa stoga pokreæe u nama sustav Attachmenta (privrženosti, odanosti, prianjanja) i s njim povezan osjeæaj gubitka sigurnosti i tugovanje (separacionu žalost) (1).

Žalovanje je strogo individualni proces i možemo ga promatrati na više razina: kroz emocionalno doživljavanje, spoznajnu komponentu, interpersonalne odnose - ponašanje (identitet ) itd. Shucher i Zisook opisuju tri stadija (2), a Monbourqette (3) govori o osam etapa sa prateæim emocionalnim i spoznajnim promjenama, ukljuèujuæi opraštanje, na koje on stavlja naglasak, kao i na završne rituale žalovanja. Više autora koristi koncept faza žalovanja, a meðu njima i Bowlby (1).


 

Faze žalovanja po Bowlby- u

Opisati æu Bowlbyjev koncept žalovanja koji je za mene najprihvatljiviji i koji najbolje oslikava korijene naše reakcije na gubitak i tijek žalovanja (1). Bowlby opisuje èetiri faze:


 

Prva faza - reakcija mrtvila i zaprepaštenja

Prva faza - obilježava je reakcija mrtvila i zaprepaštenja uz nemoguænost prihvaæanja gubitka. Osoba obavlja radnje i kreæe se automatski ispunjena strepnjom i napetosti. Neželjenu mirnoæu prekida prsnuæe snažnih emocija: panike, ljutnje, iznenadnog dobrog raspoloženja (paradoksalna euforija).


 

Druga faza - èežnja i potraga za "izgubljenom" osobom

To je stanje neobièno bolnog i snažnog èuvstvenog proživljavanja praæeno tjeskobom, socijalnim povlaèenjem, povremenom nadom i optuživanjem, razoèaranjem; ima svrhu vraæanja izgubljene osobe.
Druga faza - ožalošæeni je ispunjen èežnjom i potragom za "izgubljenom" osobom. Potraga ukljuèuje intenzivne misli na "izgubljenu" osobu i usmjeravanje pažnje prema svakom znaku koji bi je mogao otkriti. Javlja se ljutnja kao izraz razoèaranja zbog neuspješne potrage. Potraga i èežnja za umrlim jaka je prvih dana, tjedana i mjeseci i postupno se smanjuje; sastavnica je procesa žalovanja - podsjeæa na potragu i èežnju djeteta za majkom koja je otišla. Bolna èežnja za umrlim, s druge strane, odraz je nevjerovanja da se gubitak dogodio i nagonske potrebe za uspostavljanjem ponovne veze.

Unutar nekoliko sati ili dana zapaža se realnost gubitka praæena jakom boli i jecanjem, nemirom, nesanicom, zaokupljenošæu mislima na umrlog i osjeæajem njegove prisutnosti. To je stanje neobièno bolnog i snažnog èuvstvenog proživljavanja praæeno tjeskobom, socijalnim povlaèenjem, povremenom nadom i optuživanjem, razoèaranjem; ima svrhu vraæanja izgubljene osobe. Ispod svih tih èuvstva leži duboka tuga i spoznaja da susret nije moguæ. U literaturi se istièe i znaèenje ljutnje u prvim fazama žalovanja - ljutnju na umrlog, jer nas je napustio, ljutnju prema okolini i "odgovornima" za smrt i ljutnju èesto usmjerenu prema sebi zbog moguæih propusta.


 

Treæa faza - dezorganizacije, oèaja i gubitka nade u povratak

Osoba može zapadati u faze potištenosti i bezvoljnosti svjesna da je stari naèin djelovanja, razmišljanja i osjeæanja nedjelotvoran i da ga treba odbaciti
Treæa je faza dezorganizacije, oèaja i gubitka nade u povratak. Gubitak se postepeno raspoznaje, priznaje i prihvaæa kao stvaran i trajan. Dolazi se do spoznaje da se život mora oblikovati na novi naèin. U tom vremenu osoba može zapadati u faze potištenosti i bezvoljnosti svjesna da je stari naèin djelovanja, razmišljanja i osjeæanja nedjelotvoran i da ga treba odbaciti. Ukoliko proces žalovanja teèe normalno slijedi èetvrta faza.


 

Èetvrta faza reintegracije

Reintegracija je završetak procesa žalovanja i/ili psihosocijalnog prijelaza u cjelini koji omoguæuje ostvarivanje novih emocionalnih veza.
Èetvrta faza reintegracije, prihvaæanja realnosti i kretanja prema naprijed, razmatranja i prihvaæanja novih situacija i izazova te pronalaženje naèina za njihovo ostvarenje. To podrazumijeva drugaèije doživljavanje sebe kao osobe, prihvaæanje novih uloga i novog naèina gledanja na proživljeno bolno iskustvo kao i na život i svijet u cjelini.
Reintegracija je završetak procesa žalovanja i/ili psihosocijalnog prijelaza u cjelini koji omoguæuje ostvarivanje novih emocionalnih veza. To znaèi da umrlom ostaje pripadajuæe mjesto u našem srcu, no ostavljeno je dovoljno prostora za ostvarivanje jednako vrijedne veze s drugom osobom.

Bowlby kao i veæina autora smatraju da ožalošæeni mora proæi kroz sve faze žalovanja koje nisu strogo odijeljene, ne moraju dolaziti u strogom slijedu, veæ prelaze jedna u drugu, prelijevaju se i/ili preklapaju kako bi žalovanje bilo razriješeno i završeno.


 

Tugovanje i attachment po Bowlby - u

Bowlby opisuje paradoksalnu reakciju na napuštanje voljene osobe. S jedne je strane napuštanje praæeno bolom i beznadnom èežnjom, a s druge nevjericom i nadom da sve može biti dobro - s neodoljivim porivom potrage za izgubljenom osobom.
U razumijevanju gubitaka i žalovanja nezaobilazna je teorija Attachmenta po Bowlby-u (1). On smatra da ljudsko biæe ima priroðenu potrebu za stvaranjem èvrstih veza sa osobama koje pružaju osjeæaj zaštite i sigurnosti i koje su za njega emocionalno znaèajne. U stanjima prekida ili prijetnje prekida tih veza i nemoguænosti da se one nanovo ostvare, dolazi do jakih emocionalnih reakcija i potrage za objektom.

Bowlby smatra da uspostavljena veza i prianjanje uz znaèajnu osobu proistièe iz naše potrebe za sigurnušæu i zaštitom. Ta se veza uspostavlja po roðenju i razvija u odnosu s majkom, a potom s drugim za nas znaèajnim osobama (ocem, braæom, sestrama, partnerom) održava se i traje tijekom cijelog života.

Bowlby potrebu za Attachmenta razluèuje od potrebe za hranom i seksom, koje takoðer zadovoljavamo u odnosu s drugim. I premda se uspostavljene veze tijekom razvoja preoblikuju u skladu s dobi i psihièkim razvojem osobe, postupno se udaljavamo i napuštamo osobe uz koje smo posebno vezani (majka, otac, braæa), ali im se uvijek nanovo vraæamo u potrebi za podrškom i sigurnošæu.
Napuštanjem veze i prianjanja uz znaèajne osobe tijekom odrastanja proživljavamo neophodne gubitke, koje moramo odtugovati. Ukoliko osoba uz koju prianjamo i na nju smo se vezali (majka, otac - kasnije partner) "nestane", napusti nas ili postoji prijetnja napuštanja mi reagiramo jakim strahom i protestom, jer roditelj predstavlja sigurno utoèište od kojeg se može udaljavati, istraživati svijet i vraæati mu se. Na tom primitivnom odnosu stvara se i oblikuje sposobnost za uspostavljanje i oèuvanje veza u našem kasnijem životu (partner, djeca, prijatelji itd).

Ovdje ne možemo zaobiæi zapažanja Erika Eriksona (4) o znaèenju uspostavljenog odnosa majka - dijete, na kojem se temelji bazièno povjerenje koje nam omoguæava da sebe doživljavamo kao dobre osobe vrijedne ljubavi; sposobne da sebi pomognu i vrijedne tuðe pomoæi u teškim životnim situacijama.

Ukoliko se majka i dijete dobro ne "uklapaju" njihov odnos æe obilježavati labava veza (attachment) ili veza ispunjena strahom, što utjeèe na prirodu žalovanja. Rane gubitke (napuštanja majke) doživljavamo poput smrti. Iskustvo biti "ostavljen" (od majke) u ranom djetinstvu, možemo iskrivljeno doživjeti kao potpuno napuštanje jer smo loši i nevoljeni, na što odgovaramo bespomoænošæu, krivnjom, bijesom, strahom i užasom. Djeca mogu tugovati, ali ne na naèin da u potpunosti razrade gubitak. Stoga æe rani gubitci utjecati na naèin žalovanja prilikom kasnijih gubitaka i otežati prevladavanje odvajanja i gubitka.

Bowlby opisuje paradoksalnu reakciju na napuštanje voljene osobe. S jedne je strane napuštanje praæeno bolom i beznadnom èežnjom, a s druge nevjericom i nadom da sve može biti dobro - s neodoljivim porivom potrage za izgubljenom osobom.

Gubitkom voljene osobe ponavljamo reakciju ranog djetinjstva. Dijete koje je majka napustila nijekat æe njezin odlazak, tragati za njom u istom smislu kao što mi odrasli ostavljeni i lišeni voljene osobe tragamo za umrlim i nestalim, onim koji nas je napustio. Potraga može biti nesvjesna, ispoljena kao nemir i besciljna aktivnost. U toj èežnji i potrazi za umrlim - nestalim, možemo ga dozivati, èuti njegovo dozivanje i korake, osjeæati njihovu blizinu ili ih susretati u snovima. Konaènost gubitka pokušavamo nijekati u fantaziji i snovima koji obnavljaju naše rane, strahove od napuštanja i pokreæu naš osjeæaj nesigurnosti i nezaštiæenosti. Bowlbyjeva teorija attachmenta kao instinkta objašnjava univerzalnost rastužujuæeg - bolnog odgovora na odvajanje od objekta prianjanja; objašnjava reakciju odrasle osobe na gubitak i odstupanja od normalnog žalovanja (1).


 

Znaci normalnog žalovanja prema Wordenu

Proces žalovanja možemo promatrati na više razina: kroz emocionalno doživljavanje, spoznajnu komponentu, interpersonalne odnose - ponašanje; odrednice žalovanja, zadatke žalovanja i/ili psihosocijalni prijelaz i identitet.


 

Emocionalni znaci

Šok. Prvi odgovor na smrt ili gubitak je šok - emocionalno stješnjenje ili umrtvljenost, èesto stanje slièno snu ili pak ponašanje koje se doimlje suviše normalnim, u odnosu na velièinu gubitka. Šok je uvijek izražen kod nagle i neoèekivane smrti, no može se javiti i kod oèekivane smrti.

Umrtvljenje je obrana od navale bolnih osjeæanja, èije bi svjesno doživljavanje i preplavljivanje duševnog života bolnim osjeæanjima onemoguæilo djelotvorno funkcioniranje ožalošæenog. Umrtvljenje kao i nevjerica zaštiæuju osobu od naglog suèeljavanja s gubitkom.

Èeznuæe i osamljivanje. Èeznuæe za osobom koja nas je napustila je izraženije kod udovica. Jenjavanje èeznuæa znak je da je tugovanje pri kraju. Osamljivanje prati èežnja, potraga za izgubljenim objektom i žaljenje. Ponekad tugu prati i žaljenje za izgubljenom ulogom (npr. žene direktora, majke, ulogom njegovateljice).

Žalost i plaè uobièajeni su znaci žalovanja. Bolnost doživljavanja može pratiti nekontrolirani plaè - a to može potrajati danima ili tjednima.

Ljutnja. Nakon smrti ili napuštanja za nas znaèajne osobe naše doživljavanje prati srdžba - ljutnja, ponekad i mržnja (kod rastave), dok su ogorèenje, osjeæaj napuštenosti i prevarenosti (rastava) više ili manje izraženi. Ljutnja može biti prepoznata i/ili neprepoznata. Ukoliko ljutnja nije prepoznata niti priznata može voditi kompliciranom žalovanju. Ljutnja se èesto premješta na drugu osobu, koja se okrivljuje za smrt (lijeènik, prijatelj, èlan porodice, njegovatelj). Ukoliko se ljutnja okrene prema sebi vodi u depresiju, autodestruktivno ponašanje - samoubojstvo.

Anksioznost i strah. Mogu se pojavljivati kao paniène atake ili kao stalno prisutna tjeskoba, nesigurnost, nemir, bespomoænost i strah od vlastite smrt; a može prerasti u fobiju. Tugovanje èesto prati anksioznost, zbunjenost i strahovi za naš buduæi život ili život obitelji.

Krivnja i samooptuživanje su prisutni gotovo redovito kod preživjelih - prekomjerno izraženi ukazuju na komplicirano žalovanje. Èest je osjeæaj krivnje u preživjelog, osjeæa se iracionalno odgovornim za smrt - zato što on živi. Krivnja je èesta u osobe, koja napušta partnera i ponekad u napuštenog (rastava).

Susreæemo se i s kajanjem bez obzira kakav su život partneri provodili, uz razmišljanje da se ne æe moæi živjeti zdravo i sretno bez partnera, kao i žaljenje za propuštenim prilikama jer se zajednièki život mogao provesti ispunjenje.

Osamljenost je naroèito izražena u osoba koje su izgubile partnera s kojim su bile prisne i živjele dugo godina.

Umor je ponekad izražen u obliku apatije ili malaksalosti što teže podnose aktivne osobe.

Bespomoænostje prisutna u ranoj fazi tugovanja i povezana je s tjeskobom.

Olakšanje se javlja nakon smrti teško oboljele osobe, dugotrajnog bolovanja i bolnog umiranja. Vrlo èesto je praæeno sa osjeæajem krivnje - premda je u osnovi pozitivan znak. Ukoliko bolna osjeæanja traju dulje vremena ili su prekomjerno izražena mogu naviještati komplicirano žalovanje. Simptomi su èesto praæeni nekontroliranim plaèem.


 

Tjelesni simptomi

Prate akutnu fazu tugovanja i igraju znaèajnu ulogu, no mogu se previdjeti ili išèitati kao tjelesno oboljenje. To su najèešæe senzacije i bolovi sa strane srca, prsišta, probavnog sustava, disanja, opæa tjelesna slabost, preosjetljivost na zvuk, glavobolja.


 

Kognitivni znaci

U ranoj fazi žalovanja preplavljeni smo mislima povezanim s osobom koja nas je napustila: misli mogu pokrenuti bolna osjeæanja, pojaèati tjeskobu i potištenost - voditi prema depresiji.

Nevjerica i nijekanje da se smrt dogodila naroèito je izražena kod nagle i neoèekivane smrti. To je obrambeni mehanizam koji štiti osobu od suèeljavanja s gubitkom.

Potiskivanje bolnih osjeæaja omoguæuje, odgaðanje bolnog iskustva tuge, do podesnog momenta i odgovarajuæih okolnosti. Tom sposobnosti kontrole osjeæaja osoba uspijeva funkcionirati na poslu, štiti bližnje od svoje patnje i izbjegava nelagodni položaj u okolini.

Misaonom - intelektualnom obradom bolnog iskustva (racionalizacija, intelektualizacija) promatramo nastalu situaciju iz drugog motrišta i preoblikujemo istinu koja nas je pogodila -olakšavajuæi sebi bolno iskustvo.

Konfuzija. Kao znak emocionalnog prodora može doæi do osjeæaja konfuzije razlièitog stupnja (pretežno kod rastave) dekoncentracije i rastresenosti, nedostatka jasnoæe i nesuvislog ponašanja. Zbog preplavljenosti osjeæajima osoba ima osjeæaj bespomoænosti i gubitka kontrole nad vlastitim životom. Nakon bolnog gubitka, misli postaju smetene, postoje poteškoæe usredotoèenja, zaboravnost - izgubljenost - u prostoru i mislima (odsutnost u razgovoru ).

Zaokupljenost u mislima osobom koja nas je napustila i okolnostima koje su pratile smrt - odlazak. U skupinu znakova ide i nametanje misli i slika (kao u filmu) o zajednièkom životu, razmatranje što se sve zajednièki proživjelo. Za umrlim prevladavaju lijepa sjeæanja (idealizacija) za razliku od rastave kada prevladava ogorèenje i okrivljavanje partnera. Na poèetku žalovanja, ožalošæeni smatraju da su gubitkom voljene osobe zauvijek lišeni sreæe i svakog zadovoljstva u životu.

Osjeæaj prisutnosti osobe u neposrednoj okolini, kratkotrajno -halucinantno - èujenje i dozivanja umrlog, "èujenje" isjeèaka govora, krivo prepoznavanje umrlog na ulici (naroèito neposredno nakon smrti). Ta doživljavanja ožalošæeni prepoznaju kao nerealna i ona imaju znaèenje utjehe, a mogu se protumaèiti i kao metapsihološki fenomeni. Zbog povezanost misli i osjeæaja, preokupacije umrlim mogu pokrenuti tjeskobu, jaku tugu i depresiju.


 

Ponašanje

Svi navedeni znaci ne moraju biti zastupljeni i izraženi u istom stupnju u svake ožalošæene osobe, veæ samo oni znaci i u onoj mjeri, koji odreðuju njenu osobnost i mehanizme obrane.
Poremeæaji spavanja mogu ukazivati i na depresiju i/ili simboliziraju separacione strahove i strah od smrti. Mogu biti privremeni, prolazni i dugotrajni.

Poremeæaji apetita: gladovanje ili prekomjerno uzimanje hrane.

Misaona odsutnost. Ponašanje je obilježeno nesvjesnim djelovanjem. Ožalošæeni se može naæi u nezgodnoj situaciji ili si nanijeti nehotiènu ozljedu.

Povlaèenje iz društva.Izbjegavaju se susreti s prijateljima i gubi interes za vanjski svijet.

Izbjegavanje odreðenih podražaja koji pokreæu bolne osjeæaje gubitka (susreta, razgovora, predmeta, mjesta).

Snovi su ispunjeni tjeskobom razlièitog stupnja (noæne more) i/ili su utješni jer nose u sebi ispunjenje želja (prisutnost partnera - èesto nakon razvoda).

Izbjegavanje podsjetnika, predmeta, slika, mjesta i osoba, susret ili dodir s kojima može biti otponac bolnih osjeæaja i navale tuge.

Potraga. Tragamo za osobom koja nas je napustila dozivajuæi je imenom, telefonom ili je tražimo na poznatim mjestima.

Uzdisaji, nemir. Uzdisanje je odtereæenje od pritiska tuge.

Pretjerana aktivnost i zaokupljenost raznim poslovima omoguæuje bjeg od patnje - bjeg od tugovanja.

Plaèi suze imaju ozdravljujuæe djelovanje ne samo radi psihièkog rastereæenja veæ i fiziološkog izluèivanja toksina stvorenih stresom.

Posjeæivanje mjesta i nošenje predmeta koji su pripadali umrlom imaju u pozadini ponašanja je strah od gubitka sjeæanja na umrlog.

Èuvanje predmeta - uspomena koji su pripadali pokojniku (komadi odjeæe, slike, knjige i drugo).

Popuštanje užicima; unutarnja potreba za sigurnošæu i zaštitom, koje je pružala za nas znaèajna "odsutna" osoba može se u pretvoriti u prekomjernu potrebu za hranom ili alkoholom i postupno prerasti u bolest ovisnosti (o alkoholu, hrani, drogi, tabletama, prisilnom seksu i ulaženju u novu vezu) što se èešæe sreæe u ostavljenih žena s graniènom i ovisnom strukturom osobnosti.

izvor: PLIVAzdravlje.hr

Share

Dodatne informacije