Psihologija odgoja

Share
 POLUDIM KAD LAŽE I GLEDA ME RAVNO U OÈI
«Lažovi se ne raðaju, veæ ih takvima èini pogrešan odgoj.
 Laži djece djela su onih koji ih odgajaju.»
J. J. Rousseau

Kad roditelji prvi put èuju laž iz usta vlastitog djeteta, i još na izuzetno smišljen, miran i hladan naèin – kako ga oni doživljavaju i s koliko gorèine i emocionalnih naboja pristupaju rješavanju tog za njih delikatnog problema – zaprepaste se od iznenaðenja da su njihov zlatni sinèiæ ili mala princeza lagali, i to «podlo, drsko i izravno, njima u lice». Šokirani tom èinjenicom, pitaju se od koga li je laži moglo nauèiti. A da su malo bolje sagledali motive i uzroke djeèje laži, pronašli bi te uèitelje u vlastitom domu, pa i u samima sebi. Naime, djeca veæinu prvih spoznaja, pa tako i prve laži, nauèe od svojih roditelja, slušajuæi ih kako jedno govore ljudima u lice, a drugo iza leða, kako uz kavu ogovaraju i traèaju rodbinu, prijatelje, kolege, šefove… Da ne nabrajamo, dajemo nekoliko primjera koji æe to uvjerljivo pojasniti i ukazati na neke loše postupke roditelja, kojima duboko vrijeðaju dijete i tjeraju ga na laganje.

Prvi sluèaj: - Moja kæerkica, dok trepneš okom, nešto slaže. Više ne znam kad govori istinu, a kad laže. Èim zine, sve same laži izlaze joj iz usta. Prije nekoliko dana nazove me uèiteljica i kaže da veæ tjedan dana dolazi u školu bez zadaæe i da je veæ dobila jedinicu iz matematike. I zamislite, èim uðe u stan, baci torbu na kauè, poljubi me i veselo reèe: «Danas sam, mamice, dobila peticu. Uèiteljica me pohvalila.» Jedva se suzdržavam da je ne lupim. «Daj mi bilježnicu u koju pišeš zadaæu» - kažem ja. Bez rijeèi, donese mi je. Vidim da veæ dugo nije pisala domaæu zadaæu i pitam: «Što si juèer imala za zadaæu?» «Ništa! Ako ne vjeruješ, pitaj uèiteljicu!» - kaže gledajuæi me ravno u oèi. E, više se nisam mogla suzdržati, dreknula sam i rekla: «Kakva si ti grozna lažljivica!» i onda sam je dobro ispljuskala. Ako nešto mrzim, onda su to lažljivci. Malo se zamisli i nastavi: - Ma i ja sam kriva što nisam èešæe išla u školu. Da sam to uèinila, otkrila bih laž odmah pa onda ne bi dijete imalo negativnih ocjena, niti bi lagala. Možda bi i mene trebalo barem malo ispljuskati i kazniti!» - jada se zabrinuta majka.
Drugi sluèaj: Jedna ogorèena i razoèarana majka požalila se na šestogodišnjeg sina: «Nije mi dao mira dok mu nisam kupila autiæe na baterijski pogon, a veæ nakon nekoliko dana, spremajuæi njegovu sobu, pod krevetom ih naðem uništene i skrivene u kutiji. Kakva drskost! Toliko me progoniti da ih kupim, zatim ih polomiti, lukavo skloniti i praviti se kao da je sve u najboljem redu. Bijesna od ljutnje uðem u dnevni boravak, a on gleda crtiæe i ne zapaža da sam ušla. Ta njegova drskost dovela me do ludila pa dreknem na sav glas:
- Gdje su ti autiæi?
- Ne znam, mama, gdje su – nezainteresirano æe on, a u meni kljuèa od ljutine i bijesa.
- Naði ih odmah i donesi!
- Možda ih je netko ukrao? – reèe on hladno, ne dižuæi pogled s TV-ekrana.
- Ti si totalno lud! Pokazat æu ja tebi, majmune lažljivi, kako se stvari èuvaju!
Tek kad sam ih bacila na kauè pored njega, shvatio je da mu laž nije uspjela pa je poèeo tražiti isprike i sve dublje tonuti u laži, optužujuæi sestru i sve druge redom…
Treæi sluèaj: Treæa majka doživjela je od svoje osmogodišnje djevojèice još veæe iznenaðenje. Svaki put kad se vrati iz škole isprièa joj po jednu zgodu koja joj se tog dana dogodila. Obje su u tome uživale. Bili su to izuzetno maštoviti i nevjerojatni dogaðaji pa je majka jednog dana posumnjala da ih ona izmišlja i mirno joj rekla:
- Izgleda da ti, kæeri, to sve izmišljaš i meni lažeš!
- Da, mama! Vidim da te to veseli i raduje pa sam se s tobom malo našalila.

SPRIJEÈITI RAZVOJ NAVIKE

Djeca èesto znaju smišljeno, pa i drsko lagati, ali roditelji ne bi smjeli gubiti živce i nerazborito postupati. Umjesto etiketiranja, ružnih imena, prodika i prijetnje, mogli su otvoreno i mirno razgovarati i korigirati ono što ih potièe i prisiljava na laž. Ona prva majka otkrila je pravi razlog laži i izvukla pouku, druga je mogla razgovarati o igraèkama, pokazati mu ih i upitati ga kako ih je uništilo i iskazati žaljenje što je zbog nepažnje ostalo bez svoje drage igraèke i više ju neæe moæi koristiti. Dijete bi bilo zateèeno, vidjelo djelo svojih ruku i nestašluka i mamu, koja se sva pretvorila u veliko uho i želi èuti istinu. Po njezinom brižnom pogledu i žalosti što ih ono više neæe moæi koristiti, zakljuèilo bi da priznanjem istine ima velike izglede proæi bez kazne, a upotrijebi li laž, sigurno æe je naljutiti i dobiti zasluženu kaznu, pa bi mami reklo istinu. Izvuklo bi pouku da je bolje reæi istinu nego laž, ali da mora pažljivije èuvati igraèke. Zar mu treba veæa kazna od gubitka omiljene igraèke?
Treæa se laž mogla uoèiti mnogo ranije pa pravovremeno prekinuti formiranje navike i sprijeèiti laganje. Tako je majka, uživajuæi u djeèjoj laži, smješkajuæi se i hvaleæi je, svoje dijete poticala na laganje. Odgovorni roditelji od najranijeg djetinjstva grade povjerenje s djetetom, usaðuju mu klicu istinoljublja kroz svakodnevne razgovore, iskrenu komunikaciju, igru, zabavu. To ponajviše èine vlastitim uzorom, jer ne treba zaboraviti onu mudru pedagošku izreku «Rijeèi uèe, primjeri privlaèe». Dijete što èuje - zaboravi, što vidi - nauèi, a što oponaša - usvaja kao trajan oblik vlastitog ponašanja i komunikacije s vršnjacima i odraslim osobama. Djeca najbolje razumiju ono što im se primjerom kaže. I ne samo da razumiju, nego to i oponašaju.
Roditeljski uzori, odnosno modeli koje djeca oponašaju u svakodnevnoj praksi, najbolji su uèitelji, odgajatelji i najuèinkovitija prevencija, ne samo djeèjih laži, nego i drugih ružnih i štetnih navika. Zato narodna mudrost i kaže: «Kakav otac - takav sin, kakva majka - takva kæi», ne misleæi na nasljedne osobine, nego na dragocjena socijalna iskustva i ponašanja, vrijedne stavove, usvojene moralne norme i etièke vrednote steèene oponašanjem vlastitih roditelja.

Djeèja usta prenose tuðe laži
Djeèja usta ne lažu, ali laži prenose i èesto pojedince «ocrne». Mala su djeca nesposobna za laž i laganje. Ona jednostavno ne znaju lagati. Èak i kad ih nagovorimo i kažemo im što æe kome i gdje reæi, ona æe tu reèenicu doslovno i uvjerljivo kazati, ali æe veæ drugom reæi istinu.

Primjer 1.
Dok je mama sa susjedom ispijala kavicu i ogovarala prijateljice, zazvoni telefon. «Nikolina, javi se i kaži da sam otišla u grad» - kaže mama kæerki. «Što radi u gradu i kada se vraæa?» - pita pozivatelj. «Pije kavu sa susjedom Milkom, a prièekajte samo da je upitam» - reèe djevojèica i odjuri u dnevni boravak pitati mamu. «Kad se vraæaš?» «Oko ruèka» - reèe mama. «Mama stiže oko ruèka» - kao iz topa reèe Nikolina. «Kako si je pitala, kad je u gradu?» - provjerava pozivatelj. «Prièekajte, samo da je pitam», i opet odjuri pitati mamu. «Mobitelom», kaže mama. «Oprostite, netko zove na mobitel, moram se javiti.» «Nikolina, dušo, ja sam tetka Mira. Daj mi mamu da s njom razgovaram.» «Prièekaj samo malo da je pitam je li se vratila iz grada» - kaže Nikolina. «Mama, jesi li se vratila iz grada pita teta Mira.» «Kaži toj dosadnjakovièki da sam još u gradu» - rekla je majka ne vidjevši da dijete drži mobitel u ruci i da ona èuje njihov razgovor. «Teta Miro, mama kaže da se još nije vratila iz grada.» Nakon nekoliko minuta oglasilo se zvono. Nikolina otvori vrata i u stan uðoše Mira i njen muž. Èim ih je èula, majka je skoèila, pozdravila ih i izljubila. «Otkud vi sada? Baš mi je drago što ste navratili», kaže majka. «Eto, ovaj dosadnjakoviæ i gnjavatorka navratili da vidimo svoju žrtvu.» Ona ih sa èuðenjem gleda i kaže: «Ma kakvi dosadnjakoviæi i gnjavatori, vi ste moji najdraži prijatelji!» «Ne muljaj, sve sam èula jer je Nikolina držala mobitel u ruci dok te pitala jesi li se vratila iz grada. Sad vidim kakvo mišljenje imaš o nama. Zbogom zauvijek.» Zalupi vrata i ode.

Primjer 2.

Otac i majka pošli su do roðaka u goste pa su poveli i malog Ivicu i rekli mu da uèiteljici kaže da taj dan nije došao u školu jer je bio bolestan. Drugi dan uèiteljica ga pita: «Zašto, Ivice, nisi juèer došao u školu?» «Bio sam bolestan» - odgovara Ivica. «A što te boljelo?» – opet æe uèiteljica. «E, to ne znam. Pitat æu tatu i sutra æu vam reæi!» - kaže joj Ivica.

Primjer 3.
Roditelji misle da malo dijete ne shvaæa njihov traè. Tako su susjede, ispijajuæi kavicu, ogovarale šefa i njegovu tajnicu. Mališan se igrao u kutu sobe i èuo kako njegova mama kaže da Slavica, kæerka njihova roðaka, stalno sjedi šefu u krilu. Prvom prilikom kad je Slavica došla u posjetu, Ivica ju upita: «Zašto ti, teta Slavice, sjediš šefu u krilu? Zar nemaš stolicu?» «To nije istina» - reèe ona. «Kako nije kad to kaže mama» - uvjerava je Ivica. «Kakav lažov! Ne misliš da bih to za tebe ja rekla, znaš da o tebi imam visoko mišljenje?» - pravda se majka.

Odrasli ni sami èesto nisu dovoljno iskreni, olako daju netoène iskaze, služe se neistinama i drugim metodama obmanjivana, koje obièno nazivamo «konvencionalne laži». Pa, iako time nikome izravno ne nanose štetu, svojoj djeci postaju loši uzori za identifikaciju. Te njihove osobine dijete zapaža, oponaša ih, usvaja takav naèin izražavanja, komunikacije i ophoðenja s drugim ljudima. To mu postupno prelazi u trajnu naviku pa postaje mali lažac.
Roditelji moraju strogo voditi raèuna o svojim postupcima u odnosu prema djeci, dobro paziti kako se ponašaju i što govore pred njima jer to ima znaèajan utjecaj na njihov razvoj, formiranje, oblikovanje mlade liènosti i na pojavu laži. Dijete voli i cijeni svoje roditelje, drži da je sve što oni rade i govore dobro, pošteno i istinito. Stoga se trudi oponašati ih, jer se s njima želi identificirati. To je od djeteta dobro i pozitivno ako su mu roditelji zdravi i kvalitetni uzori, ali ima i loših roditeljskih uzora, a to onda nije u redu. Primjerice, oca je prijatelj pozvao na partiju karata, a on, vidjevši svekrvu da ulazi u dvorište, pred sinom kaže: «Ne mogu jer eno vrag opet nosi svekrvu k nama!» To sinèiæ èuje i, èim je baka ušla u kuæu, unuk ju upita kako je došla. «Vlakom, unuèe, moj.» «Pa zašto onda tata kaže da te vrag donio?» «Ne laži, Ivane!» - dreknu otac, izgrdi i oštro kazni «malog lašca» zbog «izmišljotine» i «laži». Zatim se svekrvi uljudno isprièao, iskazao svoje poštovanje: «Da ne znate koliko Vas cijenim i poštujem, sigurno biste mu povjerovali», ponavljajuæi: «Kakav lažov!»
Što dijete misli o svom ocu? To je svima jasno, ali nije jasno kako je shvatio oèev dvolièni i neljudski postupak i hoæe li ga, kad odraste, oponašati i sliène scene prireðivati svojoj djeci.
Mnogi roditelji svoje neistinite iskaze, upuæivanje djece na iskazivanje odreðenih neistina i poluistina, ne smatraju lažima ili pak misle da æe dijete shvatiti «dobru namjeru» laži, a ponekad ništa ne misle, veæ žele neku korist, opravdati se, izbjeæi nelagodu ili obvezu, prikazati se boljima nego što jesu, osvojiti pozicije, prestiž i afirmaciju koja im ne pripada…

DIJETE NE SHVAÆA DVOJNI MORAL RODITELJA

Od svoje djece roditelji ponekad èak i zahtijevaju da se posluže lažima i neistinom. «Ako me tko traži reci, da nisam kod kuæe!», ili kada u javnom prometu žele koristiti povlasticu koja pripada mlaðem djetetu, kažu: «Kada te kondukter pita koliko imaš godina, reci…» Kad dijete izostane s nastave po njihovu nalogu, a bez znanja i odobrenja razrednika, roditelji mu nekad kažu da slaže kako je bilo bolesno, ili mu èak napišu lažnu ispriènicu. Ma kako to izgledalo bezazleno i naivno, to je oèit i snažan poticaj, loš uzor i negativan primjer odraslih, odobravanje i izravno pouèavanje pa i prisiljavanje djece da lažu. Posve je logièno da æe ona u sliènoj situaciji tako postupati, a to je ono protiv èega se borimo. Dijete ih vjerno oponaša i bilo bi bolje da se ljute na sebe, da korigiraju vlastito ponašanje, da mu budu vrijedni uzori i modeli ponašanja koje æe ono slijediti, a da ni sebe ni svoje roditelje nikada ne osramoti.
Dijete ne poznaje dvojni moral. Ono ne shvaæa oca koji ga nagovara da slaže kako ima manje godina da bi koristilo besplatan prijevoz, a kod kuæe ga uèi da ne valja lagati, pa se pita kada i koja laž je dobra, a kada i koja je loša, u kojoj situaciji treba lagati, a u kojoj to ne èiniti. Ono æe poslušati oca i reæi kondukteru da ima manje godina, ali veæ na drugo pitanje, za koje ga otac nije instruirao, reæi æe istinu. Npr. da sluèajno upita: «Koliko si godina imao juèer?», kao iz topa reæi æe istinu i time obrukati oca i zbog «te laži» dobiti batine. Najgore je to što je za laž dobilo besplatan prijevoz, a za istinu batine i izvuklo pogrešnu pouku.

izvor: Narodni zdravstveni list / Mr.sc. Ivica Staniæ

Share

Dodatne informacije