Placebo: Trijumf uma nad tijelom

Share

 Unatoè snazi placeba i važnosti za novu percepciju zdravlja u kojoj su um i tijelo u snažnoj interakciji, mnogi znanstvenici nastavljaju smatrati placebo beznaèajnom sustavnom pogreškom.

Placebo-uèinak: Pacijent, uvjeren u djelotvornost terapije, ignorira svoje simptome ili ih slabije primjeæuje bez znaèajnog poboljšanja zdravlja; tj. osjeæa se bolje, ali nije zdraviji.

Placebo-uèinak se èesto oznaèava kao umišljanje ili zabluda. No, on se javlja neovisno o namjerama šarlatana ili zdravstvenih radnika i spontana je, autentièna i potvrðena pojava. Tobožnji lijekovi - u kojima nema nikakvih aktivnih kemijskih tvari - èesto djeluju kao pravi lijekovi i izazivaju terapijske uèinke kad se daju pacijentima.

Placebo-uèinak èesto se shvaæa kao psihološka i subjektivna pojava. Pacijent, uvjeren u djelotvornost terapije, ignorira svoje simptome ili ih slabije primjeæuje bez ikakva znaèajnog poboljšanja zdravlja; tj. osjeæa se bolje, ali nije zdraviji. No, istina je da zbog vjerovanja u terapijski potencijal tretmana zaista dolazi i do biokemijskih odgovora na podražaj namjere ili vjerovanja. Moguæi su i štetni uèinci. Kad su istraživaèi dobrovoljcima lažno najavili da æe im kroz glavu pustiti slabu elektriènu struju, iako nije bilo struje, 70 posto dobrovoljaca, studenata medicine, nakon eksperimenta žalilo se na glavobolju.

Povijest èuda


Izraz placebo (“ugodit æu”) koristio se u srednjovjekovnoj molitvi u frazi Placebo Domino (“ugodit æu Gospodinu”) i potjeèe iz prijevoda Biblije iz 5. stoljeæa. Tijekom 18. stoljeæa poèeo se koristiti u medicini za oznaèavanje pripravaka bez terapijske vrijednosti koji su se davali pacijentima kao “lijek varalica”. Izraz se poèeo preobražavati 1920-ih i do kraja se preobrazio 1955. kada je konaèno dobio važan udio u terapijskom uèinku opæenito. Henry K. Beecher je 1955. u radu “Moæni placebo” pripisao 30 posto ukupne koristi od terapije placebo-uèinku. U kasnijim studijama placebo-uèinak procijenjen je na 60 posto ukupnoga terapijskog ishoda. Psiholog Guy Sapirstein obradio je podatke 19 dvostruko slijepih studija o depresiji i došao do postotka od 75 posto za terapijske rezultata koji se mogu pripisati placebo-uèinku kod lijeèenje depresije.

Moæ placeba

Placebo-reakcija ima vrlo opipljive uèinke. Kad se 1957. èinilo da bi novi lijek krebiozen mogao donijeti konaèno rješenje problema raka, pacijent s metastaziranim tumorima i nakupljanjem tekuæine u pluæima èuo je za njega. Njegov lijeènik sudjelovao je u istraživanju krebiozena i pacijent ga je preklinjao da mu dade revolucionarni lijek. Potaknut pacijentovim beznadnim stanjem, lijeènik je to uèinio i bio svjedok èudesnog oporavka pacijenta.

Tumori su se istopili i on se vratio gotovo normalnom naèinu života. Oporavak nije dugo potrajao. Pacijent je proèitao èlanak o tome kako krebiozen nije ispunio oèekivanja u terapiji raka - i tumori su se vratili. Lijeènik, dirnut pogoršanjem, pribjegao je oèajnièkom triku. Rekao je pacijentu da posjeduje novu, poboljšanu verziju krebiozena i dao mu destiliranu vodu. Pacijent se potpuno oporavio i normalno živio dva mjeseca. Kad je konaèno u tisku objavljeno da je krebiozen posve nedjelotvoran, za pacijenta je to bio smrtni udarac i umro je nekoliko dana nakon toga.

Mnoge dobro planirane studije, poput jedne znaèajne iz 1997. s pacijentima s benignom hipertrofijom prostate i astmom, mogu potvrditi da placebo-fenomen ima somatska svojstva.

Sredinom 1990-ih Fabrizio Benedetti proveo je eksperiment u kojemu je izazivao ishemijske bolove i ublažavao ih davanjem morfija. Kad je morfij zamijenio otopinom soli, placebo je pokazao analgetska svojstva. Meðutim, kad je u otopinu soli dodao naloxone (antagonist morfija), analgetska svojstva vode bila su blokirana. I Benedetti je zakljuèio da su analgetska svojstva placeba rezultat konkretnih biokemijskih puteva, a ne samo psihièki fenomen.

Placebo u kirurgiji

Placebo-uèinak uspješno se nadmetao i s udarnom silom medicine, kirurgijom. Godine 1939. talijanski kirurg Davide Fieschi izumio je novu tehniku lijeèenja angine pectoris. Zakljuèivši da bi poveæan dotok krvi u srce smanjio bolove pacijenata, napravio je plitke kirurške rezove na prsima i svezao èvorove na dvjema unutarnjim grudnim arterijama. Tri èetvrtine pacijenata pokazale su poboljšanje; èetvrtina njih bila je izlijeèena. Ta je intervencija postala standardna - sve do 1959., kad ju je kardiolog Leonard Cobb podvrgao testu. Operirao je 17 pacijenata: kod osam je slijedio standardnu proceduru; kod devet izveo je samo plitke rezove, ostavivši pacijente u uvjerenju da su bili podvrgnuti pravoj operaciji. Rezultati su bili uznemirujuæi: oni koji su dobili lažnu kirurgiju bili su jednako dobro kao oni na kojima je izvedena Fieschijeva tehnika. To je bio kraj Fieschijeve tehnike i poèetak dokumentiranoga kirurškog placebo-uèinka.

Placebo i percepcija

Èini se da percepcija šifre i simboli koje mozak koristi u obraðivanju unutarnjih i vanjskih informacija utjeèu na snagu i oblik placebo-odgovora. U nedavnoj studiji pacijente su namjerno krivo informirali da su inficirani opasnim bacilima i nakon toga su ih podvrgnuli tretmanu. Meðutim, nije bilo nikakvih bacila i pruženi tretman bio je placebo.

I... neki od subjekata studije zaista su dobili infekciji slièna stanja koja se nisu mogla izlijeèiti placebo-lijekom. Um je fiktivne bacile interpretirao kao opasne i naredio tijelu da odgovori na njih kao da su stvarni. Kao što pilula nije samo aktivna tvar nego i terapijski simbol (pa je organizam u stanju reagirati ne samo na kemijski sadržaj nego i na simbolièni sadržaj), i bacil - osim fizièkih svojstava - stjeèe simbolièna svojstva koja mogu uzrokovati reakciju organizma èak i u odsutnosti bacila.

Unatoè snazi placeba i važnosti za novu percepciju zdravlja u kojoj su um i tijelo u snažnoj interakciji, mnogi znanstvenici nastavljaju smatrati placebo beznaèajnom sustavnom pogreškom. Istraživaè raka Gershom Zajicek rekao je da “u farmakokinetièkoj teoriji ne postoji ništa što bi moglo objasniti placebo-uèinak. Kako bi održali teoriju konzistentnom, znanstvenici placebo-uèinak smatraju sluèajnom pogreškom ili smetnjom koja se može ignorirati”. A još prije pet stoljeæa švicarski alkemièar i fizièar Paracelsus napisao je: “Morate znati da je volja moæan pomagaè medicine”.

izvor: vecernji.hr / Krešimir Mišak

Share

Dodatne informacije