Od anoreksije i bulimije u Hrvatskoj boluje 90 tisuæa mladih žena

Share
Tjedno od anoreksije i bulimije umre jedna djevojka.

Imam osjeæaj da æe mi srce puknuti od tuge. Tužna sam. Pretužna. Svaku veèer si govorim: sutra æu poèeti jesti i prestat æu s izglednjivanjem. Ali drugo jutro sve se ponavlja, nikad ne uspijem, kao da se nalazim u zaèaranom krugu iz kojeg ne mogu van.

Kad me lijeènici ili roditelji natjeraju da pojedem, u glavi mi nastane potpuni kaos, imam grižnju savjesti, osjeæam se kao da æu poludjeti! Obuzme me užasan strah. Zato skrivam hranu, stavim je u usta pa ispljunem, lažem da sam pojela.

Ne znam hoæu li se ikada izvuæi iz ovog pakla, kao da imam vraga pokraj sebe – prièa 27-godišnja djevojka iz sjeverne Hrvatske koja se s anoreksijom bori više od deset godina, a koju æemo nazvati Lana.  Nakon desetljeæa izbjegavanja hrane, ovo proljeæe shvatila je da ima iskrivljenu sliku o sebi te da sa 39 kilograma na svojih 165 centimetara nije debela.

Juha i jogurt
–  Kad sam nedavno postala toga svjesna, pala sam u tešku depresiju jer znam da mi život ovisi o tome hoæu li se udebljati, a nisam sigurna bih li podnijela normalne obroke. Zato sam postala ravnodušna, ništa me ne zanima. Iako sam po prirodi vedra osoba, više se ne smijem, kad iziðem s prijateljicama, rano se vraæam kuæi jer nemam snage dugo biti na nogama. Posao i hobiji koje sam obožavala sada mi ne znaèe ništa.

Sve je poèelo u srednjoj školi. Mediteranski je tip graðe pa je imala istaknute bokove i stražnjicu. Svi joj govorili da je lijepa i ženstvena. Vjerovala je da je s 53 kilograma debela. Sa 16 godina poèela je živjeti sama u veæem gradu, bez obitelji. Iako je dnevno jela samo juhu ili jogurt, to joj je razdoblje života bilo najdraže. Imala je puno prijatelja, stalno je izlazila, škola i fakultet išli su joj od ruke, mijenjala je mladiæe. Roditeljima je tek lani priznala da ima anoreksiju.


– Dobijem dvije, tri kile, ali onda se vratim na staro – kaže. Psihijatri smatraju da pravi uzrok Lanina izgladnjivanja leži u tragiènom podatku da je ju je kao 12-godišnju djevojèicu pokušao silovati bliži roðak.  Iako se o anoreksiji i bulimiji mnogo govori, veæina smatra da je rijeè samo o nerealnim željama djevojaka da izgledaju poput manekenki. No problem je mnogo dublji.

Kontrolirati svijet
Gotovo sve djevojke koje boluju od poremeæaja hranjenja u ranoj dobi doživjele su neko traumatsko iskustvo, najèešæe u vlastitim obiteljima. Kako ne mogu kontrolirati svijet oko sebe, kontroliraju ono što mogu, svoje tijelo. Prema internoj statistici “Nade”, Udruge roditelja djece oboljele od poremeæaja hranjenja, bolesnih u Hrvatskoj ima oko 90 tisuæa, a svaki tjedan jedan od njih umre!

Veæinom je rijeè o mladim ljudima, najviše djevojkama u dobi od 15 do 25 godina.
Unatoè ovim zastrašujuæim podacima, mjerodavne državne institucije u Hrvatskoj ponašaju se kao da problem ne postoji. U Hrvatskoj ne postoji centar za multidisciplinarno lijeèenje, pa èak ni poseban odjel za poremeæaje prehrane ni u jednom klinièkom centru. Djevojke se smještaju na  psihijatriju gdje su u sobi s teškim psihièkim bolesnicima. Èak ni udruga “Nada” od Grada Zagreba još nije dobila prostor za rad.

Lijeèi u kafiæima
Od Grada i Ministarstva zdravstva svih tih godina dobili su ukupno oko 200 tisuæa kuna. Prije tri mjeseca tajniku Udruge i ocu djevojke s anoreksijom Hrvoju Renduliæu iskljuèili su mobitel i internet zbog neplaæanja raèuna. – Svakodnevno dobivam hrpu mailova od oèajnih djevojaka i roditelja koje vape za pomoæi.


Odgovaram im u internet kafeima u gradu. S roditeljima koji dolaze iz svih krajeva zemlje nalazim se u kafiæima – prièa. Potresnu ispovijest o životu s bulimijom podijelila je i 25-godišnja apsolventica jednog zagrebaèkog fakulteta. Kao i Lana, i ova djevojka – nazvat æemo je Nina –  potpuno je svjesna svoje bolesti.

Vjerovala sam majci
– Moja majka ima shizofreniju. Od rane mladosti me maltretirala. Govorila mi je: “Kravo debela, pogledaj se kako izgledaš?! Tko æe te htjeti takvu?” Jela sam toèno onoliko koliko mi je odredila. Nisam se mogla maknuti od stola dok sve nisam pojela. Nikad nisam bila debela, bavila sam se sportom, u školi sam bila odlièan ðak – prièa. Prvi put povratila je hranu u drugom srednje na Božiæ.

 – Mržnja koju osjeæam prema sebi poèela se razvijati u 3. razredu osnovne škole nakon razvoda mojih roditelja. Nisam vjerovala da se sa mnom netko druži zato što sam mu draga, veæ zato što sam se sluèajno našla u toj situaciji. Vjerovala sam majci kada je govorila da sam odvratna. Mislila sam da samo ona poznaje pravu mene – prièa. Nina se pokušava izlijeèiti godinama. Èak se sama s 15 godina prijavila na lijeèenje. Lijeènici ne znaju što æe s njom jer ima normalnu kilažu.

Mjesta na koja se može obratiti za pomoæ:

KBC Rebro, Zavod za endokrinologiju i gastroenterologiju, tel: 01/ 238 8274. Psihijatrica dr. Ljiljana Škrinjariæ iz Domu zdravlja Centar u Runjaninovoj ulici u Zagrebu, tel: 01/ 4897 666. Odjel ženske psihijatrije na KBC-u Rebro, tel: 01/ 2388 388. U Rijeci oboljeli mogu se obratiti Studentskom savjetovalištu na Filozofskom fakultetu. Klinika za djeèje bolesti u Klaiæevoj u Zagrebu, tel: 01/ 4600 111. Pedijatrija u Djeèjoj bolnici Kantrida u Rijeci, tel: 051/ 659 111. Predsjednik Udruge “Nada” Hrvoje Renduliæ, mob: 091/ 7641 911. Udruga za pomoæ oboljelima “Libella” ima sjedište u Rijeci, tel: 051/659 182 i 051/ 332 511, te u Splitu, tel: 021/ 305 154.

izvor: vecernji.hr / Marijana Zrinjski

Share

Dodatne informacije