Funkcije obitelji

Share

 

Za Psihologijski Portal piše:ŽŽeljka Kovačević Andrijanić

 

Zbog sve ubrzanije transformacije društva i društvenih odnosa, zbog sve ubrzanijeg ritma života u postmodernom društvu, obitelj se sve više i više specijalizira u obnašanju svojih funkcija. No, kad je rijeè o prenošenju obiteljskih funkcija na druge društvene institucije, jedna je funkcija vrlo suptilna i osjetljiva za prijenos odnosno njezinim slabljenjem i/ili gubitkom obitelj više ne bi niti trebala postojati. Postavlja se, naravno, pitanje kako bi tada izgledalo društvo, gledano s psihologijskog aspekta razvoja zdrave ljudske liènosti…? Rijeè je o – nazovimo je tako – socijalizacijsko-odgojno-obrazovnoj obitelji funkciji.

 TERMINOLOŠKA ODREÐENJA POJMA OBITELJI  

         Ne postoji jedinstvena definicija pojma obitelji, kako niti unutar jedne znanosti koja se bavi prouèavanjem obitelji, tako niti meðu interdisciplinarnim znanostima i znanstvenim disciplinama èiji predmet prouèavanja ona jest (pedagogija-posebice obiteljska pedagogija, sociologija, filozofija, psihologija…). Obiteljski zakon Republike Hrvatske ne odreðuje toèno što je obitelj, veæ dozvoljava razlièita tumaèenja. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji slabo definira samu obitelj. No, èinjenica jest da je obitelj, prije svega, zajednica.

          U razlièitoj struènoj literaturi, kao i svakodnevnom životu kada je rijeè o krvnome srodstvu i zajednicama odnosno grupama koje iz tog krvnog srodstva proizlaze, susreæemo se s dva termina: terminom porodica i terminom obitelj. Stoga valja razgranièiti ta dva termina, buduæi da oni nisu sinonimi, premda oba proizlaze iz krvnog srodstva kao osnove.

          U literaturi starijega datuma, bez obzira s kojeg znanstvenog stajališta prilazili pojmu obitelji, èesto se kao istoznaènica za obitelj pojavljuje termin porodica[1], što može dovesti do dvojbe. Naime, porodicom se smatra grupa ljudi koju èini više obitelji, što æe reæi kako termin porodica podrazumijeva veæu skupinu krvnim srodstvom vezanih ljudi (ili vezanih ugovorom poput, primjerice, supruga, svekrve, tasta…). Porodicu, nadalje, èini više generacija ljudi (bake, majke, djeca, unuèad…). Ona je, dakle, spona koja u sebe ukljuèuje sve srodnike – za razliku od obitelji koja je, gotovo u pravilu, dvogeneracijska i èine ju roditelji i njihova djeca.

          S tradicionalnog sociološkog stajališta kad je rijeè o obitelji misli se na zajednicu dvoje supružnika, a zatim na zajednicu supružnika i njihovog potomstva. Murdock 1949. godine (prema Haralambos; Holborn, 2002, 504) definira obitelj kao ''društvenu skupinu koju karakterizira zajednièko prebivanje, ekonomska suradnja i reprodukcija'', a obitelj pritom ''obuhvaæa odrasle osobe oba spola od kojih barem dvije održavaju društveno prihvaæenu spolnu vezu, plus jedno ili više djece, vlastite ili usvojene, odraslih osoba koje seksualno kohabitiraju''. 

         S druge strane, s gledišta pedagogijske znanosti zajednica u kojoj nema potomstva ne može se smatrati obiteljskom, nego braènom zajednicom; obitelj je iskljuèivo zajednica koju èine partneri sa svojim potomstvom.

           U postmodernom društvu partneri ne moraju biti vezani institucijom braka (u odreðenim društvima izvanbraène zajednice priznate su jednako kao i braène te sa sobom nose sve benificije i/ili nedostatke ''potpisom'' steèene tzv. ''zakonske'' braène zajednice), kao što niti njihovo potomstvo ne mora biti biološko (adoptivno potomstvo – usvojena djeca – takoðer su, uz roditelje, temeljni èimbenik obiteljske zajednice). Takoðer, braèni partneri postmodernog društva nisu iskljuèivo suprotnog spola; svjedoci smo sve èešæih (i od strane odreðenih društveno-kulturnih zajednica zakonski priznatih) istospolnih braènih i izvanbraènih zajednica, pa i obitelji. Usto, obitelj ne mora biti temeljena iskljuèivo na (izvan)braènom paru i njihovom potomstvu: sve veæi broj jednoroditeljskih obitelji – bilo da je rijeè o obiteljima koje su jednoroditeljskim postale zbog rastave ili smrti partnera, bilo da je rijeè o odluci roditelja da sam skrbi o svom potomstvu – svakidašnjica su i našeg društva.

           No, i sociolozi i pedagozi slažu se da je obitelj temelj društva, univerzalna društvena institucija, bez koje društvo ne bi moglo funkcionirati, odnosno primarna društvena zajednica koja je podložna procesu metamorfoze u skladu s društveno-kulturnim rastom i promjenama: ''Do šezdesetih godina dvadesetog stoljeæa sociolozi su rijetko dovodili u pitanje važnost obitelji i prednosti obiteljskog života. Veæina sociologa polazila je od pretpostavke da obiteljski život evoluira i da se obitelj postupno mijenja kako bi efikasnije zadovoljavala potrebe društva u cjelini i svakog èlana obitelji zasebno'' (Haralambos; Holborn, 2002, 503).

           Vukasoviæ (1999, 14) spominje obitelj kao ''najmanju društvenu stanicu, temeljnu ustanovu za život svakog društva'' koja se temelji na ''zajednièkom životu krvnim srodstvom povezanih osoba, najèešæe roditelja i djece'', a koju obilježavaju ''intimna atmosfera i emocionalna povezanost''.          Na slièan naèin obitelj definira i Maleš (1988, 7), kao obilježje obitelji spominjuæi i zajednièko stanovanje te ekonomsku kooperaciju èlanova obitelji.

RAZVOJ OBITELJSKE ZAJEDNICE

 

 

ImageObitelj je promjenjiva društvena zajednica, stara koliko i ljudski rod. Mijenjala se i prilagoðavala društvenim promjenama. Naime, oduvijek su se muškarci udruživali u skupine kojima je bila zajednièka briga za potomke. Proširena je porodica završna faza u razvoju porodice u prvobitnoj zajednici neogranièene spolne slobode, a Mladenoviæ (1977, 9) naziva je ''fazom promiskuiteta ili heterizma i uvodom u civilizaciju''. Kod nje postupno dolazi do nestajanja kolektivne porodiène svojine velike porodice i do porasta znaèaja svojine individualnih porodica (obitelji). Èlanovi obitelji poèinju živjeti odvojeno od šire porodice, u vlastitu domaæinstvu, koje je moglo brojati dvije-tri generacije potomaka. Još uvijek, dakle, nije bila rijeè o obitelji kakvu danas razumijevamo pod tim pojmom. 

         Pojava privatnog vlasništva u kapitalistièkom ureðenju uvod je u patrijarhalnu obiteljsku zajednicu èije je obilježje izrazita vlast ''pater familiasa'', oca obitelji, muškarca koji raspolaže èlanovima obitelji jednako kao i ostalom imovinom. Patrijarhalna obitelj i danas postoji u mnogim društvima kao tradicionalan tip obitelji sa svim svojim specifiènim obilježjima. Temeljna obilježja takve obitelji èine klasno ureðenje, privatno vlasništvo, ruralnost, muževa vlast, oèinska vlast, formalna monogamija i dvostruki moral (Mladenoviæ, 1977, 125-128). Usprkos velikim pomacima u demokratizaciji obitelji, patrijarhalna obitelj, u nekim svojim elementarnim karakteristikama, još je uvijek prisutna u dobrom dijelu svijeta, pa i kod nas: pod utjecajem religije, obiteljskog odgojnog naslijeða, hrvatska suvremena demokratska obitelj svojim se unutarnjim karakteristikama odlikuje ostacima patrijarhalnosti, posebice kad je rijeè o odnosima u obitelji – što vuèe iz stoljeæima tako nastrojenih obitelji. Meðutim, s razvojnim promjenama društva, s tendencijom k demokratsko-humanistièkim odnosima, i suvremena je obitelj dobila neke nove karakteristike.

 Image Tendencija k humanizaciji odnosa meðu ljudima uopæe, a time i spolova, sve je prisutnija i unutar same obitelji kao najmanje, temeljne jedinice društva. Urbana, inokosna obitelj predstavlja malu, iskljuèivo dvogeneracijsku skupinu koju èine roditelji sa svojim potomstvom – djecom. Osnovu obitelji – bazu od koje se obitelj kao društvena zajednica širi – èini institucija braka, pri èemu valja naglasiti da je brak demokratska zajednica ljudi zasnovana na ravnopravnim odnosima svih èlanova obitelji (podrazumijevajuæi i djecu), odnosno intimna zajednica ljudi zatvorena u sebe samu, kojoj je cilj zadovoljavanje emotivnih, seksualnih i reproduktivnih potreba. Obitelj je, dakle, monogamna zajednica zasnovana na emocionalnoj potrebi.

          Dolaskom industrijalizacije, tehnološkog razvoja i napretka pojavio se novi tip obitelji, a time ujedno i novo shvaæanje roditeljske uloge i odgoja uopæe. Danas se posebno naglašava ravnopravnost muškarca i žene i individualna sloboda. Jurak (2002, 1. 4-5) kazuje kako je broj èlanova sveden na minimum, komunikacija – unatoè povoljnijim moguænostima – siromašnija, ekonomska sigurnost uglavnom ovisi o roditeljskim plaæama, sredstva za život kupuju se gotova, mnoštvo kuænih poslova obavljaju strojevi, a vršenje profesije ili posla zahtijeva sve veæe intelektualno obrazovanje i psihièku koncentraciju. Zahvaljujuæi svestranijom obrazovanju i utjecaju mass-medija suvremena, postmoderna je obitelj informiranija, na veæem stupnju kulture, ali i u sve veæim previranjima zbog izokrenute ljestvice vrjednota i odnosa prema njima. Sve to, zakljuèuje Jurak, ne rješava probleme obitelji nego raða brojne frustracije, raspršenost, tjeskobu, osamljenost, neprihvaæenost, gubitak autoriteta i vjerodostojnosti, a najveæi problem – koji postaje sve prisutniji – jest odsutnost roditelja iz obiteljskog doma – zbog prevelike zaposlenosti u trci za boljim standardom, bilo zbog rastave roditelja i konaèno zbog bijega od roditeljske dužnosti i obveza... Image

         ''Pojedini postmodernisti iznose tezu da je izmeðu moderne i postmoderne obitelji došlo do fundamentalnog raskida. Smatraju da se ni jedan tip obitelji ne treba smatrati normom u odnosu na druge tipove obitelji. Dok se za moderna društva moglo reæi da ih je karakterizirao jedan središnji, dominantan tip obitelji, današnja situacija posve je drugaèija. Danas više nije moguæe ponuditi jednu teoriju 'obitelji kao takve', buduæi da razlièiti tipovi obitelji zahtijevaju razlièita tumaèenja'' (Haralambos; Holborn, 2002, 503).

 

 

FUNKCIJE OBITELJI

 

 

           Prouèavajuæi klasifikacije obiteljskih funkcija razlièitih autora pedagoške i sociološke znanosti, neminovno je uoèiti kako se neke funkcije navješæuju kao elementarne, bez kojih obitelji ne bi bilo i koje ne bi mogla preuzeti odnosno obavljati niti jedna institucija ili zajednica na naèin na koji ih obavlja upravo obitelj, a rijeè je o biološko-reproduktivnoj, ekonomskoj i socijalizacijskoj odnosno odgojno-obrazovnoj funkciji. Tu je i seksualna funkcija (zadovoljavanje spolnog nagona) koja, uzgred budi reèeno, ne mora biti realizirana unutar same obitelji, no uglavnom se smatra kako je rijeè o obiteljskoj funkciji.

          O èetiri osnovne obiteljske funkcije govori Murdock 1949. godine (prema Haralambos i Holborn, 2002, 508) temeljem istraživanja i analize 250 društava. Prema Murdocku, rijeè je èetirima ''univerzalnim funkcijama obitelji'': seksualnoj, reproduktivnoj, ekonomskoj i odgojnoj.

           Nešto drugaèije formulira obiteljske funkcije Mladenoviæ, koji – premda vrlo blisko Murdocku – govori o biološko-reproduktivnoj, ekonomskoj i socijalizacijskoj funkciji kao primarnima, dok seksualnu funkciju smješta pod sekundarne, zajedno s još nekim funkcijama obitelji.

           Premda držim da bi se funkcije obitelji mogle drugaèije kategorizirati i èak drukèije imenovati, izmeðu Murdockove i Mladenoviæeve podjele, osobno bih se radije opredijelila za Murdockovu – nazovimo to tako – ''hijerarhiju'' funkcija, jer jedna ukljuèuje drugu te bez seksualne ne bi bilo reproduktivne, makar zadovoljenje spolnog nagona ne mora u današnje vrijeme predmnijevati reprodukciju; uzmimo za primjer sve modernije banke spermi i jajnih stanica, sve èešæe odluke majki o samostalnom roditeljstvu, sve èešæe odluke oèeva i/ili majki o posvajanju djeceShodno tomu, ne možemo više niti govoriti o biološko-reproduktivnoj funkciji u punom znaèenju rijeèi, jer biološka podrazumijeva biološke potomke, što adoptivni potomci nisu, a ipak èine temeljene sastavnice obiteljske zajednice.

           Parsonsove pak analize 1959. i 1965. (prema Haralambos i Holborn, 2002, 509), premda temeljene na amerièkim obiteljima, primjenjive su i u drugim društveno-kulturnim sredinama. Naime, on primarnima drži dvije bitne zadaæe/funkcije obitelji: primarnu socijalizaciju djece i stabilizaciju liènosti odraslih pripadnika društva. Stoga bih se – a u skladu s u gornjem odlomku spomenutih dvojbi oko seksualne i biološko-reproduktivne funkcije – radije priklonila Parsonsovoj kategorizaciji funkcija obitelji, buduæi da govori o temeljnom postulatu obitelji kao sastavnice društva i društva u globalnom smislu: socijalizaciji odnosno odgojno-obrazovnoj funkciji u kontekstu prenošenja društveno-kulturnih èinjenica, generalizacija, usvajanja normi, izgradnje stabilne i adaptirane liènosti kojoj se dozvoljava – štoviše, poželjno je – nekonformistièki zadržati i iskazati individualitet u odreðenoj mjeri, pritom ne narušavajuæi demokratski poredak, ne rušeæi norme, ne zalazeæi u devijantnost (u mjeri u kojoj je to moguæe), živeæi i iskazujuæi se u duhu humanistièko-demokratskih nastojanja razvoja globalnog društva.

 

 

  Seksualna funkcija obitelji 

 

 

          Pojašnjavajuæi seksualnu funkciju obitelji – koju Murdock smješta na prvo mjesto – Haralambos i Holborn navode primjer pravila i normi ponašanja koje u veæini društava ogranièuju ili pak posve zabranjuju spolnu aktivnost izvan braène zajednice, time govoreæi u prilog tvrdnji kako je obiteljske funkcije nemoguæe odijeliti od onih koje obitelj ima za svakoga èlana ponaosob. ImageTakoðer, seksualnu funkciju obitelji brani se tezom kako ista ne samo da – zadovoljavajuæi ''praiskonski'' spolni nagon – uèvršæuje obitelj kao zajednicu, nego i pridonosi stabilizaciji društvene zajednice uopæe, jer ''ogranièavajuæa pravila sprjeèavaju moguæe razorno djelovanje na društveni poredak u sluèaju kad bi spolni nagon bio 'posve slobodan' '' (Haralambos i Holborn, 2002, 508). 

         U suvremenoj demokratskoj obitelji odvaja se reproduktivna funkcija (koje je cilj potreba za produljenjem vrste) od funkcije zadovoljenja spolnog nagona (koje cilj predstavlja zadovoljenje najintimnijih želja obaju supružnika). Ova funkcija, prema mnogim autorima, predstavlja bitnu sferu života žene i muškarca. Iz nje kasnije proizlazi reproduktivna funkcija; kasnije – zbog toga što spolni život prije braka više ne predstavlja tabu temu i sve su èešæa djeca roðena izvan braène zajednice, kao i brakovi i izvanbraène zajednice zasnovane upravo temeljem roðenja djece zaèete tijekom izvanbraènih odnosa.

           Govoreæi o seksualnoj funkciji uoèava se isticanje majke i oca, a rijetko se – gotovo da i ne – govori o zadovoljavanju spolnog nagona majke i majke, oca i oca, majke i njezinog (privremenog) partnera koji nije èlanom obiteljske zajednice te oca i njegove (privremene) partnerice koja nije èlanom te zajednice, ali ''služe svrsi'' zadovoljenja spolnog nagona.

 

 

 

 

Reproduktivna funkcija obitelji

 

ImageNov život nastaje u obitelji,  bez obzira o kakvoj obitelji rijeè bila. Život se održava i nastavlja stvaranjem/usvajanjem potomstva. Bez toga bi nestao kontinuitet života ljudske zajednice i upravo u tome reproduktivna funkcija nalazi svoje uporište. Prema Mladenoviæu, premda je reproduktivna funkcija obitelji stara koliko i ljudska vrsta, suvremena se obitelj odlikuje niskim natalitetom uvjetovanim dezintegracijom i dezorganizacijom obitelji.           Dezintegracijaobitelji oznaèava rašèlanjenje odnosno rasap obitelji na sve manji broj èlanova. Pod ovim pojmom ne podrazumijevamo samo razbijanje obitelji na biološku skupinu – roditelje i djecu – nego i daljnje razbijanje veæ sužene obitelji na sve manji broj èlanova smanjenjem broja djece. Naime, sve je veæi broj roditelja jednog djeteta ili s tek dvoje djece. 

          Dezorganizacija odnosno kriza obitelji takoðer utjeèe na slabljenje natalitetne slike, a pod ovim pojmom predmnijevamo ''poremeæaj'' suvremene obitelji. Neki od uzroka procesa dezorganizacije su porast životnog standarda, emancipacija žene, socijalizacija kapitalistièkog društva, sveobuhvatna uloga države na zaštiti pojedinca, prijelazan karakter suvremene obitelji (naime, ona ne predstavlja idealnu obitelj, nego tek fazu u procesu prerastanja patrijarhalne u suvremenu demokratsku obitelj kao prijelazne faze do postmoderne obitelji)… 

 

 Ekonomska funkcija obitelji 

ImageSuvremena obitelj ne posjeduje sredstva za proizvodnju. Ona više nije ''zajednica proizvoðaèa'' odnosno proizvoðaèka jedinica poput patrijarhalne obitelji, nego iskljuèivo potrošaèka, konzumna jedinica odnosno ''zajednica potrošaèa''. Kako bi kvalitetno ispunjavala ostale svoje funkcije, suvremena obitelj svojim radom i prihodima mora osigurati i zadovoljiti egzistencijalne potrebe svojih èlanova. Ekonomsko osiguranje egzistencije odnosno prihodi obitelji igraju znaèajnu rolu u njezinoj stabilnosti. Težnja obitelji upravljena je k porastu životnog standarda. Naime, zajednièki život zahtijeva osiguranje hrane, odjeæe, obuæe, stambenog prostora i inih sredstava za biološko održanje i duhovni život. 

       Murdock, kroz èije se stavove neumitno išèitava naklonjenost nuklearnoj, inokosnoj obiteljskoj zajednici, a kako prenose Haralambos i Holborn (2002, 508) ''…s oduševljenjem opisuje podjelu rada unutar obitelji odnosno specijaliziranje muškaraca i žena za odreðene aktivnosti. … Takva ekonomska suradnja unutar obitelji ne samo da u velikoj mjeri ispunjava ekonomsku ulogu koju ima obitelj u okviru društva, veæ supružnicima koji zajednièki rade pruža 'brojna pozitivna iskustva' koja 'uèvršæuju njihovu zajednicu' ''. 

         Uopæe idealiziranje obitelji kao nezamjenjive, idealne zajednice koju èine iskljuèivo majka, otac i njihova djeca išèitava se iz Murdockova poimanja obitelji i njezinih funkcija. Haralambos i Holborn (2002, 509) u svom kritièkom osvrtu na Murdockovo tumaèenje obiteljskih funkcija spominju kako ''u svom entuzijazmu za obitelj Murdock nije ozbiljno razmislio o moguænosti da njezine funkcije mogu obavljati i druge društvene institucije, pa nije razmatrao moguænost alternative obitelji. … Image

Usto, Murdockova je nukleusna obitelj izrazito skladna institucija u kojoj muž i žena imaju integriranu podjelu rada i uživaju u krevetu''

          No, kad je rijeè o prenošenju obiteljskih funkcija na druge društvene institucije, jedna je funkcija vrlo suptilna i osjetljiva za prijenos odnosno njezinim slabljenjem i/ili gubitkom obitelj više ne bi niti trebala postojati. Postavlja se, naravno, pitanje kako bi tada izgledalo društvo, gledano s psihologijskog aspekta razvoja zdrave ljudske liènosti…? Rijeè je o – nazovimo je tako – socijalizacijsko-odgojno-obrazovnoj obitelji funkciji. 

Socijalizacijsko-odgojno-obrazovna funkcija obitelji

 

           Pojedini autori govore o socijalizacijskoj, pojedini o odgojnoj funkciji obitelji, no smatram da bi se ova funkcija ili zadaæa obitelji trebala definirati kao socijalizacijsko-odgojno-obrazovna funkcija, buduæi da su i socijalizacija, i primarni odgoj, pa i prvo izvaninstitucionalno obrazovanje – sastavnice jedinstvenog procesa koji zapoèinje upravo u obiteljskoj zajednici. 

                  Parsons (prema Haralambos i Holborn, 2002, 509), govoreæi o ''temeljnim i nesvodivim'' funkcijama obitelji, spominje primarnu i sekundarnu socijalizaciju, pritom primarnom podrazumijevajuæi onu koja se odvija unutar obiteljske zajednice tijekom ranoga razvoja djeteta, dok sekundarna za nj predstavlja izvanobiteljske utjecaje društvene sredine, poput vršnjaka, školskih kolega, prijatelja i inih grupa kojima mlado biæe pripada ili želi pripadati u sljedeæim fazama razvoja. Buduæi da Parsons drži kako primarna (obiteljska) socijalizacija ukljuèuje dva procesa: internalizaciju kulture društva u kojoj pojedinac (dijete) živi i razvija se i strukturiranje liènosti, njegov stav govori u prilog mome poimanju socijalizacije, odgoja i obrazovanja u obitelji dijelovima jedinstvenog procesa, jedinstvene obiteljske funkcije. Naime, znamo da usvajanje kulture (obrazovanje) podrazumijeva usvajanje èinjenica i generalizacija do kojih je društvo/kultura došla i shodno tomu razvoj osobnosti temeljem steèenih znanja te razvoj roðenjem danih sposobnosti, socijalizacija pak usvajanje društveno-kulturnih normi i pravila neophodnih za funkcioniranje ljudskog biæa u odreðenoj društveno-kulturnoj sredini odnosno zajednici (ne zaboravimo da je èovjek i umno, i individualno, i društveno biæe), a obje strane ''medalje'' su – i odgojno-obrazovni i socijalizacijski proces – od presudna znaèaja za izgradnju buduæe liènosti odrasloga pojedinca: ''Parsons tvrdi da su obitelji 'tvornice' koje 'proizvode ljudske liènosti'. Smatra da je u tom procesu obitelj od kljuène važnosti s obzirom na to da primarna socijalizacija zahtijeva kontekst koji pruža toplinu, sigurnost i uzajamnu podršku. Drži da je osim obitelji nemoguæe zamisliti bilo koju drugu instituciju koja bi mogla osigurati takav kontekst'' (Haralambos i Holborn, 2002, 509). 

        Kritièari Parsonovih teza tvrde da ne samo da idealizira obitelj – za koju reprezentativni primjer uzima amerièku obitelj srednje klase – i ne razmatra moguæe alternative obitelji, nego i ''zanemaruje dvosmjeran interakcijski proces koji se odvija izmeðu roditelja i djece'' (Haralambos i Holborn, 2002, 510) te obitelj drži institucijom odvojenom, gotovo izoliranom od šireg društvenog konteksta.

           Kritike su umjesne, to stoji, no èinjenica jest da je temeljna obiteljska funkcija upravo taj socijalizacijsko-odgojno-obrazovni proces koji zapoèinje, dakle, upravo u obitelji kao primarnoj jedinici društva. U veæini sluèajeva dijete u obitelji èini prve korake u život. Obitelj je primarna spontana škola, što æe reæi da ona ne djeluje organizirano i intencijski odgojno: tu školu ne planiramo, ne gradimo je namjerno, kao što ne možemo planirati voljenje vlastite biološke ili adoptivne djece – ona se uglavnom, u veæini sluèajeva, raðaju i žive u intimnoj, emotivnoj vezi – opet uglavnom – muškarca i žene, a priroda je uèinila da ih roditelji jednostavno, bez ikakva planiranja, najiskrenije i najèišæe – vole. 

          Image Emotivna funkcija, koju spominje Vukasoviæ, a koja zapravo pripada socijalizacijsko-odgojno-obrazovnoj obiteljskoj funkciji, samostalan znaèaj dobiva u suvremenoj, demokratskoj obitelji, gdje je izmijenjen odnos izmeðu èlanova obitelji (supružnika, roditelja, osobito oca prema djeci): dijete više ne predstavlja ''sredstvo'' produljenja ''vrste'' i oèuvanja obiteljske imovine, nego postaje centrom obitelji, poklanja mu se sva pozornost. Odrastanje u stabilnu, zrelu osobu koja zna primiti i poklanjati ljubav predmnijeva uèenje istoga, a i ovdje prvu školu stjecanja tog znanja – uèenja prepoznavanja i iskazivanja vlastitih pozitivnih emocija i kanaliziranja negativnih te uoèavanja tuðih emocionalnih stanja i djelovanja u skladu s prepoznatim (intraprsonalna i interpersonalna inteligencija) – èini upravo obitelj.

          No, unatoè zadovoljenju spolnoga nagona, koje je èisto biološke prirode, ako u obitelji ne postoji zadovoljenje i ispunjenje emotivne funkcije minimalne su šanse da æe takva obitelj opstati kao potpuna i kvalitetno obavljati svoju primarnu funkciju. Korespondencija emotivne i funkcije zadovoljenja spolnoga nagona kod obaju partnera/roditelja (neovisno o spolu, braènom ili izvanbraènom statusu) uèinit æe obitelj potpunom u svakom pogledu, a kad njima pridodamo i – najvažniju – odgojnu funkciju, tek tada možemo reæi da su mnogo veæe šanse da unutar svoje primarne škole dijete ''izvuèe'' maksimum pozitivnih obiteljskih i uopæe predživotnih iskustava.

          Moralna funkcija, o kojoj govori Mladenoviæ, takoðer je karika lanca socijalizacijsko-odgojno-obrazovne obiteljske funkcije. Èovjek je individua, ali jednako je tako i društveno biæe te mora uskladiti svoje osobne i zajednièke (društvene) interese. Èovjek je, nadalje, spoznajno, ali i vrijednosno biæe koje se odlikuje, izmeðu ostaloga, i sviješæu i savješæu, od kojih je prvo racionalna, spoznajna, intelektualna, a drugo emocionalna, vrijednosna kategorija, preciznije: moralna kategorija. U razvijanju moralno-vrijednosne sfere èovjeka potpuno prvenstvo pripada upravo obitelji, što æe reæi da je obitelj prva moralna škola u kojoj nastaju djetetova vrijednosna usmjerenja. Buduæi da je obitelj prva i temeljna škola moralnosti i vrijednosnog usmjerenja, njezina je moralna zadaæa izuzetno znaèajna, i to ne samo u životu obitelji, nego uopæe zdravoga i stabilnog društva. 

         U obitelji – osnovnoj jedinici društvene strukture – grade se prvi djetetovi društveni odnosi; uspostavljaju se prve komunikacije te grade pozitivni stavovi i odnosi prema užoj i široj društvenoj zajednici i svim njezinim vrijednostima. Jedna od zadaæa socijalizacijsko-odgojno-obrazovne funkcije obitelji stoga jest uvoðenje svojih èlanova u kulturu (u širem smislu) i povijest naše civilizacije. Obitelj je, dakle, i škola društveno-kulturnog života.  

         Premda se sve više prenosi izvan same obitelji, jedna od funkcija obitelji jest i skrb te pružanje zaštite. Naime, obitelj je nekad bila jedini izvor sigurnosti, zabave, rekreacije svojih èlanova. Danas sve više pravo uzbuðenje donosi život i zabava izvan obitelji: športska natjecanja, televizija i video, raèunalne igre i raznorazni virtualni svjetovi komunikacije, raznovrsni klubovi s glazbeno-zabavnim programima i mnogi drugi oblici zabave mladih koji ne podrazumijevaju sudjelovanje èitave obitelji. No, da društvo ne može obavljati funkcije obitelji, makar ne u mjeri u kojoj je to u stanju èiniti obitelj, izmeðu ostaloga govore i èinjenice o svakodnevnom porastu broja mladih ovisnika o narkoticima, alkoholièarima meðu vrlo mladim ljudima, izvanbraènom roditeljstvu maloljetnika (poznata maksima: djeca raðaju djecu) i sl. S druge strane, današnja sve veæa ovisnost o obitelji u materijalnom pogledu (nemoguænost zaposlenja po završetku obrazovanja, a time i nemoguænost osamostaljenja) dovode do paradoksa: dok ''djeca raðaju djecu'' istovremeno odrasli pojedinci koji bi toj ''djeci djece'', što se dobi tièe, mogli biti roditelji – raðaju svoje jedince. Jedince – jer osim što se odluèuju na kasno (a èesto i samostalno, bez partnera) roditeljstvo, odluèuju imati jedno, najviše dvoje djece, kako bi mu/joj/im bili u moguænosti pružiti maksimum onoga što današnje društvo smatra važnim (naravno – materijalnoga). Dovodi li spomenuto do postavljanja ekonomske funkcije na tron obiteljskih funkcija? Teško je reæi. U današnjem konfuznom postmodernom društvu vrijednosti su postavljene naglavaèke i stoga je upravo prekrasno što je obitelj – makar evoluirala u donedavno smatrana ''èudna stanja'' – ostala i opstala kao kamen temeljac društva. 

         Upravo je socijalizacijsko-odgojno-obrazovna funkcija obitelji ono je što je obitelj najèešæe održavalo na okupu. Kad bi se ova funkcija poèela prenositi izvan obitelji odnosno ako bi obitelj poèela slabiti u obnašanju te zadaæe, moglo bi doæi do uništenja i raspada obitelji, do gašenja njezina funkcioniranja kao primarne zajednice, a time do svojevrsnog narušavanja društva, buduæi da se obiteljska zajednica smatra okosnicom izgradnje šire društveno-kulturne zajednice. Manje bezbolno obitelj može prenositi izvan sebe svoju reproduktivnu ili ekonomsku funkciju, no kad bi se iskljuèivo na društveni kontekst prenosila socijalizacijsko-odgojna funkcija, obitelj bi prestala funkcionirati. Bila bi to najveæa kriza obitelji.

IZVORI: 

  1. GOLUBOVIÆ, Z. (1991): Porodica kao ljudska zajednica. Zagreb: Naprijed.
  2. HARALAMBOS, M; HOLBORN, M. (2002): Sociologija / Teme i perspektive. Zagreb: Golden marketing.
  3. JURAK, A. (2002): Roditelji – prvi odgojitelji svoje djece. Don Bosco danas. Br. 1, str. 4-5.
  4. MALEŠ, D. (1988): Obitelj i uloga spola. Zagreb: Školske novine.
  5. MLADENOVIÆ, M. (1977): Osnovi sociologije porodice. Beograd: Savremena administracija.
  6. MLADENOVIÆ, M. (1979): Uvod u sociologiju porodice. Beograd: Rad.
  7. VUKASOVIÆ, A. (1999): Obitelj – vrelo i nositeljica života. Zagreb: Hrvatski katolièki zbor MI.
 

[1] Primjerice Z. Goluboviæ, M. Mladenoviæ

Share

Dodatne informacije