'Nikad nisam pustila dijete da ode iz škole nesretno'

Share
Nakon okruglog stola Jutarnjeg na kojem su struènjaci raspravljali kako pomoæi mladima, javila nam se umirovljena uèiteljica i isprièala kako se djecu odgajalo u vrijeme dok je ona predavala.
Prvo su otac i majka, a onda za dijete najviše može uèiniti nastavnik. Svoj razred morate poznavati u dušu, nikad ne smijete dijete pustiti da tužno ode doma i s djecom treba biti blizak - jednostavan je savjet Lucije Novosel-Cariæ, uèiteljice koja ima 30 godina školskog staža.

Desetljeæa u školskoj uèionici tu su 80-godišnjakinju potaknula na reakciju zbog nedavnih nesretnih sluèajeva hrvatskih uèenika, koji su potresli javnost. Raspravljalo se o medijskom tretmanu, svoj su obol dali brojni struènjaci, ali uèitelja se nije moglo èuti. A uèitelj je onaj, istaknut æe još jednom, koji provodi dan s djetetom.

Sve to motiviralo je ovu Hvaranku da istupi i kaže kako je suvišno raspravljati i analizirati te da nitko još nije rekao ono što je jedino bitno: “Mi stariji smo krivi kakva su djeca jer djeca su naše ogledalo”.

- To je zakon u pedagogiji. Nastavnik može mnogo uèiniti. Razrednik si obièno, ako je sve u redu, èetiri godine. Pa, moraš poznavati svoj razred, svakog uèenika, njihove probleme i ljubavi. Sve to moraš znati. I nikad niti jedno dijete ne smiješ pustiti da iz škole ode nesretno - jasno je navela uèiteljica koja je 23 godine predavala u zagrebaèkoj Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovaèiæa pa su joj pred ploèom bile i neke danas javne osobe.

Prisjeæa se kako je Vesna Pusiæ bila iznimno inteligentna, a isto kaže i za Miru Furlan, Dunju Knebl, Nenada i Žarka Puhovskog... U školu u zagrebaèkoj Mesiæevoj ulici došla je nakon što je radila u Korèuli te Solinu gdje je poèela uèiteljsku karijeru nakon završenog Pedagoškog fakulteta. Zbog problema s grlom i operacije glasnica morala je ranije otiæi u mirovinu.

Zapostavljeni prosvjetari

- Jako mi je žao zbog toga. Mi smo i u obitelji svi prosvjetari. Kad bih došla doma na Hvar, uvijek bi bilo djece i nekome bih pokazivala matematiku. Nisam bila stroga, ali èim bih došla na vrata razreda, oni bi svi sjedili. Djeci se moglo posvetiti, a danas su prosvjetari jako zapostavljeni. Pa, moja je mirovina gotovo kao poèetniku plaæa - prièa uèiteljica koja je predavala matematiku.

No, predavanje je samo dio onoga što bi nastavnik trebao èiniti, jasno istièe. Školi se treba posvetiti te i sami uèitelji moraju uèiti. Èini se da je danas bitno drukèije te da su i nastavnici loše pripremljeni.

- Morali smo imati sve pripremljeno i sami smo dosta uèili. Sad se može završiti za postolara i otiæi studirati, ali nije to to. I direktorica je bila perfektna te nije dopuštala da mi doðemo u neku situaciju. Imali smo psihologa s kojim smo razgovarali mi uèitelji, a ne djeca. Psiholog treba raditi s nastavnim osobljem da njih pripremi za djecu - naglašava uèiteljica koja nije dijelila jedinice, tjerala na ponavljanje razreda, dopunsku nastavu...

- Kako netko može dati djetetu šest - sedam jedinica?! Taj mora dobiti otkaz! Gdje je tom èovjeku mozak, taj nije ni za ovce èuvati, a kamoli za razred. Pa, ni ovcu ne možete kazniti 11 puta. Ako polovica uèenika ima jedinicu, onda ja kao uèitelj nemam više što tražiti u tom razredu. Ako 20 uèenika ne mogu nauèiti za dvojku...

Svi mogu dobiti dvojku, to je ionako kao jedan. Ma dajte, pa one produžne. Ako ga nisam nauèila cijelu godinu, neæu ga nauèiti ni u tih pet dana i zašto bih sad maltretirala dijete - iskreno kaže uèiteljica koja se prema svojim uèenicima ponašala kao i prema vlastitom djetetu, što smatra jedinim ispravnim naèinom.

Veæ je po naèinu na koji sin zvoni na vrata ili ih otkljuèava znala kakva je situacija i kakve je volje. Na jednak je naèin gledala i tuðu djecu.

Djeèak s obojenim noktima


- Nikad nisam pustila dijete da, ako nešto nije u redu, ode, a da ga nisam pozvala u sobu na razgovor kako bismo to rašèistili. Svi znamo da ima i roditelja koji djeci kažu da im ne dolaze doma s lošim ocjenama. Kakve su to gluposti! Rekla bih djetetu da æe malo uèiti, malo vježbati, da æu mu pokazati što mu nije jasno i sve æe biti u redu. Sjeæam se da je jednom bio problem uèenik koji je napao jednu curicu.

Nismo ga otpisali, nego se na kraju ispostavilo da je zapravo bio zaljubljen u nju - opisala je Lucija Novosel-Cariæ, dodajuæi kako su uèenici nekad uvijek bili neèim zabavljeni, a metode su jednostavno bile drukèije. Išlo se na skijanje, u prirodu, uèitelji su se družili s djecom, ali danas...

- Pedagoški standard je loš, nastavno osoblje je potplaæeno i nema nikakvog ugleda, a Sokrat je, da ga tako prevedemo, rekao da je jadna zemlja koja nema ureðeno školstvo. Ja sam kao uèiteljica išla i na teèaj za kinooperatera jer smo imali dvoranu i mogli gledati filmove, a netko se morao obrazovati za to.

Uvijek smo imali razne seminare, stalno smo bili u nekakvom obrazovanju, kao nastavno osoblje dobivali smo ocjene i imali dobre plaæe. Nastavno osoblje nije ni opremljeno, ni stimulirano, a govore o državi znanja - napominje uèiteljica koju nekadašnji uèenici i danas prepoznaju.

S osmijehom kaže kako ih ima svugdje, od bolnica do banaka, i nigdje ne mora èekati. A neki od njih bili su gotovo otpisani.

Prisjeæa se kako je jednom kolegica uletjela u zbornicu sva uzrujana, govoreæi što joj je strašno uèinio jedan od uèenika. Došao je, kaže, obojenih noktiju i bez knjiga u školu.

- Pitala sam ju je li razgovarala s njim. Samo je poèela jaukati, a nije niti znala što je s djetetom. On je cijelu noæ bio vani na strašnoj zimi i snijegu jer je pijani otac izbacio i njega i majku. Nije znao što æe pa kad si je zaklon pronašao u jednom laboratoriju, našao je boju i tako završio obojenih noktiju. Knjige nije imao jer je izbaèen bez ièega. Pa, koliko ima takvih situacija - prièa 80-godišnjakinja.

Igrati se s djecom


Dodala je kako je jednom provaljeno u njezin uèiteljski kabinet zbog èega je završila na policiji i sudu za maloljetnu djecu. Policija je ubrzo otkrila nekoliko djeèaka i zbog jednog ju je pozvao sudac.

- Rekla sam da on nije loš deèko, roditelji mu rade po noæi i ne može se na raèun jednog èina upropastiti dijete. I nije poslan u te popravne domove. Poslije sam ga srela, prišao mi je i rekao da više ništa nisu napravili, ali mi mora priznati da su opustošili jednu trešnju. Djecu se da ukrotiti. I èovjeka, a kamoli ne dijete. To su male glave i baš sam mlaðoj kolegici objašnjavala da im sve mora rastumaèiti tri puta. Rekla sam joj i da im ne smije davati teške zadatke. Dajte im teže u školi, a ne za doma.

Doma im treba dati najlakše tako da ih svatko može riješiti i biti zadovoljan i sretan - iskreno kaže uèiteljica o naèinu rada s djecom, o kojemu se danas rijetko što može èuti.

Pokazujuæi novinske napise i izjave struènjaka razlièitih podruèja, uèiteljica na reèenicu kako je rijeè o “autorici brojnih znanstvenih èlanaka” odmahne rukom i kaže:

- To me baš i ne zanima. To je finiš, oni nemaju proces odgoja i ne poznaju djecu koja im se dovedu kad je uglavnom veæ kasno. Glava škole puno znaèi. Jao, mi smo se od svoje direktorice tresli. Zakasniti na sat, pa nije bilo gore od toga. Danas nastavnici nisu pripremljeni, nema pedagoške edukacije.

Psiholog bi trebao biti u školi da educira nastavnike kako bi znali što uèiniti kad treba pomoæi djeci  a ne da dijete razgovara sa psihologom zbog èega mu bude i nelagodno te postane obilježen, a onda ga taj psiholog pozove opet za tri mjeseca i nema pojma što se s njim u meðuvremenu dogaðalo - objašnjava uèiteljica koja je svojim uèenicima i danas ostala prepoznatljiva.

- Oni mene poznaju više nego ja njih. Ostala sam prepoznatljiva. Ima ljudi koje se ne može niti prepoznati. Imala sam i tragedija i bolesti u obitelji, ali èovjek se mora trgnuti i imati mlad duh. Ah, netko se i rodi star - zakljuèuje umirovljenica koja je zagrebaèki stan zamijenila onim u široj okolici kako bi bila bliže sinu i njegovoj obitelji. - I danas sinu govorim neka pusti sve i ode se igrati sa svojom djecom. To je najvažnije - zakljuèila je Lucija Novosel-Cariæ.
Izvor: jutarnji.hr
Piše: Ivana Rimac
Foto: Bruno Konjeviæ / CROPIX
Share

Dodatne informacije